Implicitni i
eksplicitni red u Kosmosu
„Imati intuitivni model je, po mome mišlejnju, bolje nego nemati nijedan, jer bez takvog modela
kvantno teoretsko istraživanje neće biti mnogo više od sastavljanja formula i
poređenja teoretskih rezultata sa rezultatima eksperimenata. I još važnije:
nauka kvantne mehanike će se svesti na neku vrstu indoktrinacije (i zaista može
da se utvrdi postojanje te tendencije), usmerene ka tome da podstakne verovanje
kako je taj postupak u fizici jedini moguć. Na ovaj način su stasale nove
generacije studenata, koje su unapred zatovrene za ta pitanja [o pravoj
realnosti].“
– Dejvid Bom (1917.-1992.),
pionir holističke fizike (17)
Dejvid Bom je rođen 1917. u Pensilvaniji kao sin austro-ugarskog trgovca
nameštajem, koji je emigrirao za Ameriku. Diplomirao je 1943. teorijsku fiziku
na Univerzitetu „Berkli“ i dao nekoliko važnih doprinosa fizici plazme i
kvantnoj fizici, zbog čega je bio pozvan da drži predavanja na prestižnom
Univerzitetu „Prinston“. Tamo je napisao
udžbenik o kvantnoj teoriji, koji je privukao veliku pažnju (1953.) i susreo se
sa 38 godina starijim Ajnštajnom.
Kako je sve više
eksperimenata počelo da ukazuje na nelokalne veze između elementarnih čestica i
energetskih polja, Bom je izradio intuitivni model (u matematičkom izođenju),
koji je ukazivao na višu povezanost koja u pozadini iznutra (implicitno) spaja
naizgled nelokalne događaje. Dejvid Bom je postao čuveni i osporavani pobornik
„implicitnog reda“ i objavio je 1980. Zbirku svojih najvažnijih članaka i
predavanja u knjizi Wholeness and the Implicate Order („Celina i
implicitni red. Osnove dinamičkog holizma“).
Bomov koncept
implicitnog reda i eksplicitnih oblika od svih modernih slika sveta najbliži je
vedskoj. Nije nikakvo čudo da Bom nosi vedski mantrički slog om već u
imenu!
Dejvid Bom je na
sledeći način izložio problem moderne fizike, koja mora da se bori sa
protivrečnošću teorije relativiteta i kvantne teorije: „Da bi zakoni mogli da
budu formulisani, relativitet pretpostavlja striktan kontinuitet, striktan
determinizam i striktnu lokalnost, a kvantna teorija diskontinuitet, nedeterminizam
i nelokalnost. Tako se čini da one stoje u apsolutnoj protivrečnosti. I zaista,
pokušaji da se ti „fizički koncepti“ – teorija relativiteta i kvantna teroija –
konzistentno povežu u jedinstvenoj teoriji, nikada nisu uspeli u okviru te dve
teorije. Ukoliko želimo da ih povežemo, trebalo bi da pođemo ne od njihovih
protivrečnosti, već od onoga što im je zajedničko. Ono što im je zajedničko
jeste shvatanje ’neprekinute celine’ Univerzuma. Na radikalno različite načine
one obe opisuju celovitost. (…) To nas sasvim prirodno vodi do pitanja: Da li
je moguće da se opiše novi poredak, koji omogućava da se zamisli Univerzum čije
je osnovna bit neprekinuta celovitost?“ (18)
Bom je u toj
potrazi za celovitošću video svoj najvažniji cilj: „Rekao bih da je najvažniji
cilj mog naučnog i filozofskog rada bio da prirodu realnosti u opštem i svest u
posebnom shvatim kao povezanu celinu, koja nikada nije statička ili zatvorena,
već predstavlja beskrajan proces kretanja i razvoja." (19)
Bomova glavna misao
je bila da dve stvari, koje nisu direktno povezane jedna sa drugom, dakle, koje
su nelokalne i akauzalne, ipak stoje u vezi, naime onda, kada su obe povezane
zajedničkom, višom strukturom. Svaki spoljašnji red, naglašavao je Bom,
proizilazi iz dubljeg, unutrašnjeg reda, i naše misli i naše pamćenje i naše
sposobnosti. Bom je teoretski dokazao da ni klasična mehanička fizika niti
kvantna fizika nisu dovoljne da se objasne vidljivo razvijeni (eksplicitni)
oblici, sa kojima se susrećemo svuda u svetu: „To otvara put za sliku sveta, u
kome su duh i materija konzistentno povezani, što ipak ne znači da se prihvata
redukcionistička slika o svetu, tako što se smatra da jedno nije ništa drugo do
proizvod koji proizilazi iz onog drugog, kao što to npr. tvrdi materijalizam (duh
je samo funkcija materije) ili idealizam (materija je samo funkcija duha). Naša
teza bi pre glasila da i duh i materija proističu iz zajedničke osnove, koja
stoji nad obema i konačni je nepoznata.“ (20)
Iako je Bom tu
zajedničku osnovu, iz koje potiču duh i materija, označio kao nepoznatu, ipak joj
je dao apstraktno ime: implicitni red, tj. uređujuća, nadređena pozadina naspram
uređenih, razvijenih (eksplicitnim) oblika. Pojmovi implicitan i eksplicitan su
izvedeni iz latinskog plicare, „saviti“,
koja se u rečnicima javlja i kao multiplikacija i replikacija. Bom nije
isključio da može postojati čitava hijerarhija implicitnih redova, koji konačno
svi zavise od jednog „vrhunskog implicitnog reda“. To, naravno, znači da su svi
delovi – preko svoje veze sa celinom – ’iznutra’ povezani.“ (21)
Svi delovi su u
celini potencijalno „uvijeni“ (što je doslovan prevod implicitnog). A celina je
sadržana u svakom delu. Bom navodi dva primera, kako bi predočio istovremeno
delovanje implicitnog i eksplicitnog reda. Jedan je hologram (ravne slike, koje
ipak pobuđuju utisak trodimenzionalnosti, kada je na njih usmeren hologramski
reflektor). Taj utisak nastaje, jer je u svakom delu slike sadržana čitava
slika.
Dakle, iz svake
ćelije slike mogla bi se rekonstruisati čitava slika. Drugi primer je svetlo. Kada
stojimo u nekoj prostoriji, zraci svetlosti iz svakog ugla nam prenose sliku
čitavog prostora. U svakom malom deliću svetlosti, koji padne na našu zenicu,
sadržana je, dakle, slika celine.
Drugi primeri za
uvijeni i odvijeni red su radio i TV-talasi, čije se uvijene informacije odvijaju
pomoću aparata. Ili svako seme i čak svaka ćelija, jer sve one uvek sadrže
informaciju o konstrukciji čitavog tela. Ili svaka reč, jer njeno značenje
zavisi od ukupnosti jezika i jer se jezik iskazuje u svakoj svojoj reči. Ili
svaki misaoni proces, jer on zavisi od ukupnosti svesti i jer se svest izražava
svakim pojedinačnim misaonim procesom. U stvari je lako pokazati da intrakcija
implicitnog i eksplicitnog reda postoji „svuda“ u kosmosu. Ka tome je usmeren i
Bom, ali time bi područje mehanike, kvantne fizike, lokalnost i kauzalnst
ostavio daleko iza sebe.
„Drugim rečima
’konačno’ je celovitost celine odlučujući i prevlađujući faktor, dok njena podeljenost
predstavlja drugorazredni faktor. Dakle, princip implicitnog reda naglašava:
’konačna’ celovitost celine i delova. Princip, koji se time negira, jeste:
’konačna’ podeljenost delova i celine. Taj princip bi razlikovanje i podelu postavio
na prvo mesto i to bi značilo: bit i delovanje celine zavise od delova. Ovo
stanovište bi odgovaralo mehanicističkoj slici sveta, prema kojoj celini ne
pripada nikakva nezavisna stvarnost, što bi značilo da je ideja o nekoj ’celini’
samo nekakav apstraktni prikaz delova u interakciji. Razlika između
mehanicističke i holističke slike sveta ne počiva, dakle, u pitanju celine i
delova, već u pitanju kakvo se mesto pripisuje celini i delovima.“ (22)
Bom ukazuje na to
da je nova slika sveta neizbežna kako bi se prevladao rascep, koji podržava
mehanicistički pogled na svet. Kada se podjedinice više ne posmatraju kao
delovi nadređene celine, već kao izolovani objekti, tada nastaje fragmentarno,
materijalističko mišljenje. „Takav način mišljenja vodi do opšte tendencije, da
se stvari istrgnu iz prirodne i više povezanosti i zbog toga je konačno neosporno
destruktivan.“ (23)
Otkriće koncepta
implicitnog i eksplicitnog reda predstavlja važno približavanje vedksoj slici
sveta, jer će ti pojmovi pomoći da se razume opis manifestovane i
nemanifestovane materije (vyakta i avyakta).
Najvažnije saznanje
se sastoji u tome da veza između dve pojave nije ograničena na te dve pojave,
već zavisi od viših, relativnih konstalacija, koje sa svoje strane zavise od
viših konstalacija, sve dok se ne spozna apsolutna konstalacija (Višnu i
Krišna). Svako prekidanje hijerarhijskih redova ovezanosti zavisi od samovolje
posmatrača, jer u skladu sa teorijom kvantne fizike veze se mogu uspostaviti do
sistema galaksija ili čak čitavog Univerzuma ili čak dalje …
Konsekvence
najnovijih (i bezvremenih vedskih!) uvida ruše materijalističku sliku sveta u
pravom smilsu reči: svi aspekti Univerzuma su nevidljivo povezani jedni sa
drugima. Univerzum, a kamoli život na nekoj planeti, ne sme se shvatiti samo
kao kombinacija nezavisnih mehaničkih sastavnih delova. Sve je na neupadljiv
način međusobno povezano, pa i posmatrač i posmatrani objekat. Odjednom ono
udaljeno i nevidljivo dobija konkretno značenje.
To, naravno, ne
znači da je njutnovska mehanika pogrešna. Ona očigledno funkcioniše sve do
današnjih dana. Ovde je reč o nečem dubljem: o prirodnoj povezanosti. Kvantna
fizika pokazuje da ta mehanika nije pogrešna, ali je ekstremna, jer važi samo u
ekstremnim graničnim situacijama, naime samo unutar trodimenzionalnih odnosa, a
tamo samo u onom malom delu koji čovek može da percipira. Tehnologija
funkcioniše, ali samo u maloj oblasti. Tehnolozi izvlače mase i energije iz
njihove prirodne povezanosti i manipulišu njima kraktoročno i u kratkoročne svrhe,
a da ne poznaju više konstalacije. Prosta činjenica da televizori, automobili i
kompjuteri (i atomske bombe) funkcionišu, još uvek ne znači da njihovi inženjeri i naručioci poznaju pravu prirodu
materije i energije. Pošto u stvarnosti „ne“ poznaju više konstalacije,
prouzrokuju razaranje u velikom obimu. U malom svetu računica može biti tačna,
ali u velikom svetu, na primer u prirodi, zgrada počinje da se klati – jer neki
ljudi podrivaju njene temelje.
Izgrađen je
tehnološki sistem, koji je doduše funkcionalan, ali neprirodan za planetu
Zemlju i zbog toga sada, posle dvesto godina industrije i pedeset godina
„mirnog“ korišćenja nuklearne energije, u čitavom svetu vidimo odbrambene
reakcije prirode, koja otresa parazita „čoveka“. Simptomi bolesti su kod čoveka
i u okruženju u međuvremenu zaista poprimili razmere opasne po život: pojave
oskudice, čirevi velikih metropola, kolapsi krvotoka, privredno ludilo, izrazi
brutalnosti i ljudi, koji postaju sve bolesniji (i gluplji?). Na osnovu jedne
duže faze, čini se da tehnologija ipak ne funkcioniše istinski. Ona počiva na
nepotpunom i zbog toga nesavršenom razumevanju materije i energije i time samu
sebe razara. Nije reč samo u pogrešnoj upotrebi tehnologije, koja izaziva
razaranje, već i o „prirodi“ te tehnologije po sebi. Vedski spisi ukazuju na to
da su u ranijim razdobljima već postojale civilizacije sa sličnim
tehnologijama, koje su silovale majku Zemlju i zbog toga – zajedno sa svojim
civilizacijama – ponovo propale. Današnja civilizacija u tom pogledu neće
predstavljati nikakav izuzetak. Nikakvo čudo da se sa proširenjem svesti javlja
nova tehnologija, povezana sa prirodom. (Pravac, u kome se mora kretati
konstruktivan razvoj, neki istraživači su već naslutili, kao Nikola Tesla i
Viktor Šauberger.).
Nove slike sveta – približavanje vedskoj slici sveta (rezime)
Vedska slika sveta predstavlja revoluciju, kako za srednjovekovnu, tako i za modernu sliku sveta. Kritika današnjeg materijalizma ne znači da bi alternativa trebalo da bude srednji vek sa svojim religioznim fundamentalizmom. Jednostrano razumevanje religije se nije pokazalo sposobnim da opstane, pošto potiskuje suviše mnogo aspekata realnosti. Nauka koja se budi otkriva te protivrečnosti jednu za drugom. Međutim, jedino prirodno i jeste bilo da reakcija na religioznu jednostranost srednjeg veka izazove novu jednostranost: materijalističku sliku sveta industrijskog doba (mehanicizam, darvinizam, nihilizam).
Hrišćanstvo, koje
je u srednjem veku uz samoveličanje i silu sprovodilo svoju moć, sve je više
gubilo tlo pod nogama. Ono više nije moglo da zahteva neosnovano poštovanje, već
je bilo izloženo oštroj kritici. Odjednom su se pojavili filozofi i naučnici,
koji su se usudili da dovedu u pitanje dogme koje su dugo vremena prihvatane
bez kritike. Niče i Darvin su dva dobra primera za to. Niče je ukazao na
apsurdnosti u crkvenom shvatanju Boga i divljim špekulacijama izazvao
predstavnike etabliranih institucija. Darvin se usudio da obori crkvenu dogmu o
postanju (stvaranje Univerzuma, Zemlje i čoveka se odigralo pre šest hiljada
godina u roku od šest dana). Darvinisti su bili u stanju da pokažu, kako je
istorija Zemlje i čoveka „veoma stara“, što je predstavljalo odlučujuću
spoznaju, koja je pogrešnim religioznim predstavama izvukla tlo pod nogama i prikazala
prastare „paganske“ tekstove Indije u sasvim drugačijem svetlu (jer su i oni
govorili o velikim vremenskim periodima).
Sledeći važan korak se sastojao u prevazilaženju mehanicističke slike sveta pomoću otkrića teorije relativiteta i kvantne teorije. Kvantna fizika je omogućila saznanje da atomi ne mogu biti izolovani, već da su oni integrisani delovi zajedničke strukture. Izolovani, nezavisni objekti ne postoje. Naučni istraživač takođe nije izolovan ili nezavistan. To znači da ne postoji ni objektivna nauka oslobođena vrednovanja, jer i naučnici moraju da pođu od unapred stvorenih vrednosti i predstava. Svest je, dakle, najvažniji faktor kod svakog istraživanja. Nova, nematerijalistička svest će doneti potpuno novu tehnologiju.
Najnovija istraživanja kvantne fizike (Bom, Bel), u međuvremenu su pokazala da materijalne pojave nisu povezane samo onda kada stoje u direktnoj vezi jedne sa drugima (kako se verovalo u mehanicističkoj slici sveta), već da i pojave, koje nisu kauzalno povezane, mogu da deluju jedne na druge, naime, onda, kada su povezane preko treće, više strukture. Mora se poći od toga da u Univerzumu pored grubosupstancijalnog kauzaliteta deluju i mnogi drugi faktori i više konstalacije.
Konačno, svi su mateijalni sastavni delovi povezani jedni sa drugima, jer svi potiču iz jednog zajedničkog izvora. Čitava materija je koherentna, jer se iza nje nalazi duhovna realnost (transcendentni implicitni red). Dok se prvobitna povezanost na nivou gruposupstancijalne materije više ne može direktno opaziti, ona na finosupstancijalnom nivou deluje kao suštinski faktor kosmičkog reda.
Fizička kauzalnost deluje lokalno, a finosupstancijalna (karma) unierzalno.
Kraj
__________________________________________
(17) Bohm: „Hidden
Variables and the Implicate Order“, u: Quantum Implications, str. 39.
(18) Bohm: „The Implicate Order: a New Approach to the Nature of Reality“, u: Schindler, David (ed.): Beyond Mechanism. The Universe in Recent Physics and Catholic Thought. str. 21f. University Press of America 1986 (objavljena u okviru istoimene konferencije, održane 1984, na University of Notre Dame, Indiana)
(19) Bohm, David: Die implizite Ordnung. Grundlagen eines dynamischen Holismus, str. 9. (Implicitni red. Osnove dinamičkog holizma), München (Dianus Trikont) 1985. (Original: Wholeness and the Implicate Order, London 1980)
(20) Bohm, u: Beyond Mechanism, str. 31 f.
(21) isto.str. 34
(22) isto. str. 35
(23) isto. str. 36
(18) Bohm: „The Implicate Order: a New Approach to the Nature of Reality“, u: Schindler, David (ed.): Beyond Mechanism. The Universe in Recent Physics and Catholic Thought. str. 21f. University Press of America 1986 (objavljena u okviru istoimene konferencije, održane 1984, na University of Notre Dame, Indiana)
(19) Bohm, David: Die implizite Ordnung. Grundlagen eines dynamischen Holismus, str. 9. (Implicitni red. Osnove dinamičkog holizma), München (Dianus Trikont) 1985. (Original: Wholeness and the Implicate Order, London 1980)
(20) Bohm, u: Beyond Mechanism, str. 31 f.
(21) isto.str. 34
(22) isto. str. 35
(23) isto. str. 36