10. 7. 2020.

MORIS NIKOL: ISTINA V DEO


Moris Nikol: META
Poglavlje: ISTINA
Deo peti


PARABOLA O NEPRAVEDNOM UPRAVNIKU



Ovo je parabola o čoveku koji je podbacio i o tome u kom pravcu se on okreće nakon te greške. Ona sledi iza Parabole o bludnom sinu u kojoj je čovek prikazan kako „dolazi sebi“ i „vraća se“. Međutim, taj je povratak samo načelno prikazan. Bludni sin se budi i vraća, a njegov otac ga izdaleka vidi i želi mu dobrodošlicu. Ništa nije rečeno o teškoćama na putu nazad. Prikazan je samo uspeh i radost zbog pronalaska onoga što je bilo izgubljeno i oživljavanja onoga što je bilo mrtvo. Međutim, parabola o nepoštenom upravniku govori o čoveku koji je podbacio, ali koji deluje na način koji je pohvaljen. Ova parabola se oduvek smatrala najkomplikovanijom i veoma zbunjujućom parabolom u Jevanđeljima. Uvedena je na sledeći način:

Čovjek neki bijaše bogat i maše upravitelja, a ovaj bi oklevetan kod njega da mu rasipa imanje. I dozvavši ga reče mu: Šta to čujem za tebe? Položi račun kako si upravljao domom, jer ne možeš više njime upravljati. A upravitelj doma reče u sebi: Šta da radim, jer gospodar moj oduzima od mene upravu. Kopati ne mogu, prositi stidim se.
Znam šta ću činiti da bi me primili u domove svoje kad mi se oduzme upravljanje. I dozvavši redom dužnike svoga gospodara, reče prvom: Koliko ti duguješ mom gospodaru? A on reče: Sto mjerai ulja. I reče mu: uzmi priznanicu svoju i sjedi te brzo napiši pedeset. Potom reče drugome: A ti, koliko duguješ? Sto vreća pšenice. I reče mu: Uzmi priznanicu svoju i napiši osamdeset.
I pohvali gospodar nepravednog upravitelja, što vješto učini; jer su sinovi ovoga vijeka vještiji od sinova svjetlosti u svome naraštaju. Pa i ja vam kažem: Načinite sebi prijatelje bogatstvom nepravednim da bi vas kad osiromašite primili u vječna obitališta.

Koji je vjeran u najmanjem i u mnogom je vjeran; a ko je nepravedan u najmanjem i u mnogom je nepravedan. Ako, dakle, u nepravednom bogatstvu vjerni ne biste, ko će vam povjeriti istinsko. I ako u tuđem ne biste vjerni, ko će vam dati vaše. Nijedan sluga ne može dva gospodara služiti; jer ili će jednoga mrziti a drugoga voljeti ili će se jednoga držati a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i mamonu. (Luka 16.1-13).

Kao što se vidi iz komentara koje je dao Hrist, ovo je parabola o pravom bogatstvu i onom što je čovekovo sopstveno a što je kontrastirano sa mamonom nepravednosti i onom što pripada drugima; „Ako, dakle, u nepravednom bogatstvu verni ne biste, ko će vam povjeriti istinsko?“, kaže Hrist u svojim komentarima. „I ako u tuđem ne biste verni, ko će vam dati vaše?“  Za razliku od Parabole o bludnom sinu, ova parabola govori o neuspehu i kako se sa njime suočiti. Nepošteni upravnik je zgrešio prema svom bogatom gospodaru, ali je smislio izvanredan plan koji je sproveo, a pohvalili su ga i gospodar i Hrist. „pohvali gospodar nepravednog upravitelja, što vješto učini; jer su sinovi ovoga vijeka vještiji od sinova svjetlosti u svome naraštaju. Pa i ja vam kažem: Načinite sebi prijatelje bogatstvom nepravednim da bi vas kad osiromašite primili u vječna obitališta.“

Upravnik je podbacio. U kom pogledu? Prema interpretaciji, on nije uspeo kao upravnik pravog bogatstva. Međutim, parabola i njena interpretacija govore o čoveku koji se pod određenim okolnostima spasao. Ona ne kaže direktno da bi nakon toga on ponovo mogao da postane upravnik pravog bogatstva. Međutim, na osnovu komentara to se čini verovatnim. Hrist kaže da dok čovek ne bude veran u malom, i u mnogom je neveran.  „U malom“ (έv έλαχιστω), to je mammon nepravednosti. U poređenju sa pravim bogatstvom, mamon nepravednosti i njegova istina jeste ono manje. Međutim, dok čovek ne bude u stanju da bude veran mamonu nepravednosti, on ne može očekivati da ima pravo bogatstvo i ono što je njegovo sopstveno. Obratite pažnju na reč veran (πιστός), koja stvara vezu sa čitavim značenjem reči vera u Jevanđeljima. Ranije smo govorili o toj reči i njenom značenju. Međutim, vera ne označava puku praktičnu efikasnost – niti ova parabola govori o tome. Vera podrazumeva, čak i u običnom svetovnom smislu, poverenje i uverenje izvan onoga što je samo po sebi očigledno. Čovek se u običnom životu obično naziva vernim u vezi sa nekim iskušenjem – iskušenjem da više ne veruje u ono što radi i tako ne održava veru. Pod vernim upravnikom ljudi bi podrazumevali čoveka koji nastavlja da pruža svoje usluge i pod teškim okolnostima ili čak i protiv sopstvenih interesa.

Upravnik je nazvan mudrim – i veoma je važno razumeti grčku reč koja se ovde koristi phronimos (φρόνιµος). Ona znači biti prisutan duhom, biti praktičan u prosuđivanju i brz u inteligentnoj akciji. U Paraboli o deset devica (Matej, XXV), pet devica je bilo phronimos (φρόνιµος) (prevedeno kao mudre), a pet je morai (µωραι) od čega je izvedeno naše moron (u značenju idiot ili imbecil). Reč phronimos mnogo se puta javlja u Jevanđeljima, uvek u suštinski važnom značenju. U Mateju XXIV postoji aluzija na upravnika koji uvek mora biti na oprezu za slučaj da se provali u njegovu kuću i da ona bude opljačkana: „Ko je, dakle, taj vjerni (πιστός) i mudri (φρόνιµος) sluga koga je njegov gospodar postavio nad svojim domaćima … itd.

Grčka reč sophos (σοφός), u Bibliji takođe prevedena kao „mudar“, ima sasvim drugačije značenje, jer kada Isus kaže: „Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih (άπο σοφών) i razboritih, a otkrio si bezazlenima.“ (Luka, X.21), Mudar je ovde sophos (σοφός) na grčkom i termin očigledno upotrebljeno u pežorativnom smislu, međutim, preveden je na pogrešan način.

Phronimos (φρόνιµος) se u Bibliji očigledno koristi na poseban način i odnosi se na kvalitet koji ljudi moraju imati kako bi sledili Hrista, kao što je očigledno u Paraboli o čoveku koji je kuću izgradio na steni i čoveku koji ju je sagradio na pesku, gde Hrist kaže: „Svaki, dakle, koji sluša ove riječi moje i izvršuje ih, uporediću ga sa čovjekom mudrimk (φρόνιµος) koji sazida kuću svoju na kamenu: i udari dažd i dođoše vode i dunuše vetrovi i navališe na kuću onu, i ne pade …“ (Matej, VII.24-25). „Mudar“ je ovde φρόνιµος. Iz svega toga, kao i iz drugih primera koji se mogu navesti, očigledno je da ako je upravnik nazvan φρόνιµος, to u tehničkom smislu označava nešto od velikog značaja u tom jeziku koji je koristio Hrist i ukazuje na visok kvalitet upravnika koji se manifestuje u pravom trenutku na pravi način. Upravnik je delovao svesno, na inteligentan način – ili na svestan način. Komentatori obično jednostavno kažu da ta reč znači razborit (prudent), međutim ona znači više od toga. 

Upravnik je direktno nazvan „mudrim“, ali je u komentarima takođe indirektno nazvan „veran“. Ova dve odrednice ne mogu se odvojiti. U tome što čini upravnik nije samo inteligentan već i veran. Veran čemu? To je pokazano u rečima: „Onaj koji je veran u najmanjem i u mnogom je veran“. U onom što je poslednje učinio upravnik je bio veran „u najmanjem“ – dakle, prema mamonu nepravednosti. On je morao da se okrene od svoje uprave nad pravim bogatstvom i bez oklevanja se okrenuo svetu. Umesto da bude upravnik pravednog sveta – to jest, Kraljevstva Nebeskog – postao je verni upravnik nepravednog sveta, sveta mamona, sveta u kome mi svi živimo, sa njegovom istinom, njegovim idejama, njegovim vrednostima, konceptima, znanjem, naukom i tako dalje. Iz tog razloga, nakon dela za koje je pohvaljen, nazvan je „upravnikom nepravednosti“.  I to je sasvim pogrešno prevedeno kao „nepravedni upravnik“ ili kao „nepošteni upravnik“. U paraboli upravnik se nikada ne naziva nepoštenim upravnikom. U grčkoj verziji, nakon njegovog postupka, on je nazvan Oikomonos tes adikias' (οικονόµος της αδικίας) a to znači upravnik nepravednosti; a za time u narednom stihu sledi fraza mamona tes adikias (µαµωνας της αδικίας) što znači mamon nepravednosti. Postao je upravnik nepravednog sveta i sada se naziva „vernim u najmanjem“. A Hrist kaže da dok čovek ne nauči da bude veran u najmanje – to jest u mamonu nepravednosti – on ne može očekivati da postane veran u pravom bogatstvu.

Čovek mora da nauči sve što može iz života i da sazna sve što može od znanja i istine koji pripadaju životu, pre nego što bezbedno može da se približi višoj istini i višem znanju. To je suštinsko značenje ove parabole i komentara koji su bili posebno namenjeni učenicima. Ukoliko čovek podbaci u svojoj najvišoj svrsi, on se mora okrenuti onome što zna i razume. Ova interpretacija parabole u prvom redu objašnjava zašto je upravniku samo rečeno da ne može ostati upravnik kod svog bogatog gospodara. Nije bila definisana optužba, a na originalnom grčkom je sugerisano da je u pitanju bila zlonamerna optužba pa čak i govorkanje. Iz parabole jasno proizilazi da upravnik niti je uzeo novac od dužnika svoga gospodara niti je čuvao novac za sebe. Dužnici su dugovali veoma velike iznose gospodaru, a upravnik nije imao ništa.  

Pozabavimo se sada samom parabolom. Ona ne govori o pronicljivom bavljenju finansijama niti o oštroumnoj praksi, a ako se sagleda sa tog stanovišta, tada postaje sve neshvatljivija i konfuznija, što se duže proučava. Prvi komentar o njoj, naime,  da su „deca ovog sveta (ili doba sveta αιών) mudrija od sinova svetlosti“ znači da je ovaj svet na svom stepenu ili da su ljudi ovog sveta na svom stepenu daleko inteligentniji praktičniji i marljiviji od „dece svetlosti“ na njihovom stepenu znanja i istine – to jest, mnogo se može naučiti iz ovog sveta i njegove istine i znanja i uopšte njegovih nauka. Upravnik ne može duže ostati „dete svetlosti“. Ne može više da bude upravnik istinskog bogatstva, istine o kojoj je Isus podučavao. Naišao je na prepreku i ne može da nastavi. Možda mu je to rečeno, kao što je navedeno u paraboli, ili je možda sam počeo to da saznaje, jer se nije požalio kada mu je rečeno da nije uspeo. Međutim, umesto da očajava, on pokušava da napravi plan i na kraju uzvikuje: „Odlučio sam šta da uradim“ – što na grčkom (έγνων τι ποιήσω) pre ukazuje na to da je ideja iznenada naišla ili da je odjednom video šta je to moguće, ne na osnovu onoga što je već znao, već na osnovu onoga što je sada video, u situaciji u kojoj se našao. Do tada je možda smatrao svet beznačajnim; ali sada se okrenuo prema njemu. Kada više nije bio u stanju da napreduje na putu povratka koji je sledio i dalje je ostao otvoren da najbolje iskoristi ono što je ležalo iza njega. Međutim, morao je da prilagodi svoje ideje i svoj stav; to je prikazano u radnji koju je preduzeo. To je plan za koji se odlučio: on čini da svet izgleda bolje nego što jeste i da dobije od njega ono što može, kako bi živeo – ali i dalje kao upravnik. Postaje upravnik nepravednosti, sveta i njegovog znanja, dok zadržava sve ono što je kao upravnik istinskog bogatstva naučio i primenjujući ono što već zna na sve što može da nauči od znanja koje postoji na svetu, on može da ostane živ u sebi. Jer pod terminom upravnik (οικονόµος) moramo razumeti čoveka koji je dostigao određeno stanje uma, izvestan stepen razumevanja.  On odlučuje da bude veran u najmanjem (έυ έλαχιστω) i za to je pohvaljen i ne samo to, implicira se da se vernošću mamonu nepravednosti čovek priprema da bude veran onome što jeste istinsko bogatstvo i što je njegovo sopstveno. Međutim, radeći ovako, upravnik ne služi mamonu, već sebi „stvara prijatelja od mamona“ (φίλους έκ του µαµωνα της αδικίας), to jest, on koristi mamona. Služiti mamona jedna je stvar; a Hristos kaže da niko ne može da služi i Bogu i mamonu. Međutim, koristiti mamona, koristiti svet i njegova otkrića i njegovo znanje nije isto što i biti mamon i služiti svetu i njegovoj istini, u smislu da sve to shvatimo kao jedinu istinu i saznanje. Hristov savet učenicima u vezi sa time mnoge je čitaoce zbunio zbog pogrešnog prevoda.  U stihu koji sadrži odlomak „Pa i ja vam kažem: Načinite sebi prijatelje bogatstvom nepravednim da bi vas kad osiromašite primili u vječna obitališta (ili u tabernakul - svetohranište)“ fraza „večni stanovi“ ili „večni tabernaukli“ pogrešno je preveden. U prethodnom stihu (8) javlja se fraza „deca ovog sveta“; a ovde je reč za svet aion (αίωυ) na grčkom koja ima različita značenja i spominje se na mnogo različitih načina u Jevanđeljima. Ovde ona znači „svetsko razdoblje“ ili „vremenski period“ ili „doba“. Ista reč se kao pridev αιώνιος javlja u sledećem stihu, ali prevedena kao večni, odnosno, večni tabernakli ili večna staništa – ukazujući na veći značaj što je, s obzirom na kontekst, nemoguće.  Ova fraza bukvalno „deca ovog eona“ u sledećem stihu se direktno odnosi na „njihova večna (aeonian) staništa“, a tumačenje bi trebalo da bude „deca ovog doba“ i „staništa ovog doba“, a kod staništa (bukvalno šatori) (σκηναί) misli se na ono što to svetsko razdoblje ili ljudsko doba posmatra kao ustanovljeno ili utvrđeno, što posmatra kao istinu i što ceni i u šta veruje i tako to i nastanjuje. Prema tome, opšti smisao ovog stiha nije kontradiktoran, kao što se čini na osnovu uobičajenog prevoda, već znači da upravnik može iskoristiti svoje doba i da je u stanju da u njemu napravi mesto za sebe i koristi njegovu istinu i sve što mu pripada. U paraboli dužnici (χρεωφειλετης) predstavljaju svet. Čovek u svom uobičajenom stanju, koji nije „došao sebi“ i koji nije svestan toga da se njegov pravi smisao ne nalazi samo u spoljašnjem životu i njegovim ciljevima u Jevanđeljima se naziva dužnikom. Kroz Parabolu o nepravednom upravniku i komentar na nju uvodi se ideja o dva reda istine, one koja se odnosi na čovekovu unutrašnju evoluciju i razvoj, tako da on konačno dođe sebi, i onu drugu koja se odnosi na spoljašnji život i sve ono što nije čovekovo. Gledano odozgo, između njih se nalazi provalija – a provalija se spominje i u Paraboli o Lazaru koja sledi iza ove parabole (Luka, XVI, 19-31). Nemoguće je preći sa bukvalne istine i nauke na istinu koju je Hrist podučavao, jer ono što je niže na skali ne može da shvati ono što stoji iznad njega. Međutim, viša istina može shvatiti nižu istinu i upotrebiti je – tako da je delovanje upravitelja razumljivo. Svako ko ostane u neznanju o ideji više istine u Jevanđeljima se smatra dužnikom i mada viša istina oduvek postoji zasejana u svetu i ljudi su je čitali, oni je nisu razumeli – i iz tog razloga u sledećoj paraboli o Lazaru Hrist kaže da čak i ako bi čovek ustao iz mrtvih, ljudi se ne bi pokajali, to jest, ne bi se podvrgli nikakvoj transformaciji uma (Luka, XVI.31). „Ni oni neće biti ubeđeni, mada je čovek ustao iz mrtvih.“ Ljudi se posmatraju kao dužnici u odnosu na višu istinu – to jest, na više mogućnosti i sebi. Ukoliko čovek ostane inferioran prema sebi, on sebi duguje i tako je sebi samom dužnik. Ukoliko čovek na primer zna bolje, ali deluje lošije – to jest, on duguje svojoj boljoj prirodi i svom boljem razumevanju. To svakoga čini nesrećnim, jer većina ljudi to oseća o sebi, samo što ne znaju gde duguju ili šta u stvari duguju sebi. Međutim, sa stanovišta Jevanđelja, u kojima se podučava da čovek mora da se podvrgne unutrašnjoj evoluciji počevši od metanoje i završivši ponovnim rođenjem i Kraljevstvom nebeskim, svi bez izuzetka smatraju se dužnicima. Postoji mnogo parabola o dugovanju i jedna od njih poredi čoveka sa dužnikom koji duguje milione. U Očenašu druga molba je da nam se oproste gresi (debts – dugovi) – to jest, doslovno na grčkom (άφιηµί) da se sve što čovek duguje otkaže, da se otpiše, što je pravo značenje oproštaja. Upravnik ne može poništiti dugove gospodarevih dužnika, jer to bi značilo pretvarati se da je svet pravedan i da ne duguje ništa i da je isti kao Kraljevstvo Nebesko. Međutim, on ih zapisuje za sebe – u svom sopstvenom umu. On umanjuje deo koji oni duguju – to jest, stvara privid da oni, dužnici, naime, život duguju manje nego što je to zaista slučaj. Na taj način premošćuje provaliju između istinskog bogatstva znanja i sveta. Nije uzdrman očiglednim odbacivanjem, niti se njegov stav prema pravom bogatstvu promenio. Za njega još uvek postoji prilika i on je koristi. Ostaje veran upravnik, ali sada okreće svoje znanje prema svetu – svetu nepravednom – i tako postaje upravnik nepravednosti. Da bi to učinio on hotimice posmatra život kao da duguje manje nego što duguje – to jest, da je bolji nego što jeste – i ljude kao da su bolji nego što jesu i koristi znanje koje postoji u svetu u svetlu sopstvenog znanja stečenog kao upravnik pravdenog sveta pravog bogatstva. Tako on koristi „mamon nepravednosti“ i Hrist ga za to pohvaljuje. Međutim, Fariseji jesu načinjeni da potpuno pogrešno shvate Hristove komentare i veruju da on jednostavno govori o svetovnom bogatstvu i da se sve što je rečeno odnosi na doslovno bogatstvo – naime, na novac. „A ovo sve slušahu Fariseji, koji behu srebroljupci i rugaše Mu se.“  (Luka XVI.14).

Zamislimo čoveka koji je ušao u neku vrstu škole ili otišao u manastir ili je sebe podvrgao određenoj disciplini sa ciljem da dostigne višu istinu. Ili zamislimo učenike koji su se priklonili Hristu kao svom učitelju i koji, kako je opisano u Jevanđeljima, razumeju veoma malo od onoga što uče. Šta čovek treba da učini pod takvim okolnostima, ako mu se kaže da više ne može tu ostati? Pretpostavimo da on već nešto zna, razume malo i već je dostigao neki položaj kao upravnik iz parabole. Odjednom je optužen ili je protiv njega zlonamerno podignuta neka žalba čija istinitost nije dokazana. Tom čoveku se kaže da ne može više biti upravnik – kako navodi parabola. Čemu se on može okrenuti? Do tog trenutka je možda mislio da su život i njegove istine beskorisne i zbog toga je tražio istinu drugog reda. Možda ga je život povredio i nije bio sposoban da se bilo čime bavi ili je možda imao malo životnog iskustva. Zamislimo da je njegov učitelj ili bilo ko, koga on prati, jasno video da on, takav kakav je, ne može steći više i da se mora vratiti u život i učiti iz njega i da bi ga testirao, kaže mu da mora da ode. I to je ta reč probe koju možemo uvesti u parabolu od samog njenog otvaranja, kako bi se objasnio rad bogatog gospodara i nejasnoća naboja. Da li će čovek pogrešno delovati, postati slab, žaliti se ili osećati da se prema njemu loše postupa i pokušati da se opravda? Obratite pažnju na referencu u petnaestom stihu kada Fariseji pravdaju sebe. „To su oni koji pravdaju sebe pred ljudima, ali Bog zna vaša srca: jer ono što je visoko cenjeno među ljudima, od male je vrednosti kod Boga.“ Ili će se ponašati kao čovek koji i dalje zadržava disciplinu i razumevanje svega što je naučio – to jest, ponašati se kao čovek koji je φρόνιµος? Upravnik u ovoj paraboli deluje na taj način. Odnosno, on čini pravu stvar sa stanovišta Hrista i sa stanovišta svega čemu je podučavan. Sagledana u ovom svetlu, parabola se preobražava u divnu priču o milosrđu i inteligenciji, parabolu o čoveku koji, suočen sa onim sa čime se svako mora suočiti pod određenim okolnostima, postupa na pravi način i bez pokušaja da se opravda, razmišlja i odjednom jasno vidi jedino što mu preostaje da uradi ako postupa ispravno.

BELEŠKA O PARABOLI O NEPRAVEDNOM UPRAVNIKU

Možda će biti lakše razumeti ovu parabolu ako Hrista zamislimo kao bogatog gospodara – to jest, gospodara pravog bogatstva i tako pravednog sveta – a upravnika kao jednog od njegovih učenika – to jest, nekoga ko se podučava, ko je u školi. Dužnici koji toliko mnogo duguju, koji u stvari u celosti duguju – jer broj stotinu iznutra ima ti značenje – pripadaju spoljašnjem svetu ili svetu nepravednog mamona. Upravniku je iz nekog razloga rečeno da ne može biti više upravnik pravog bogatstva. On zbog toga mora da se vrati, mora da se vrati u nepravedan svet. Tema ove parabole je kako se on vraća. Ne može služiti i Bogu u mamonu, jer je to izričito rečeno u komentaru. To znači, da se on ne može vratiti u nepravedan svet i utopiti se u njegove interese i ambicije, jer onda više ne bi služio Bogu. Međutim, on mora napustiti školi u kojoj je bio učenik sa sposobnostima upravnika. Odlučuje se za plan gde ostaje upravnik, ali sada nepravednog sveta i nakon izvršenja tog plana on je u parabolu nazvan upravnikom nepravednosti – to jest, upravnikom nepravednog sveta mamona – ali ne nepoštenim upravnikom, kako je to prevedeno. Ovaj plan mu omogućava da koristi nepravedan svet i Hrist ha naziva phronimos – to jest, pametan, inteligentan, pronicljiv. On stvara prijatelje od nepravednog mamona i primaju ga u svetovna (dakle, ne večna) staništa. Kakav je to plan? Ovaj plan koji donosi jeste pravi plan i Hrist napominje da dok čovek ne bude veran najmanjem, on ne može biti veran onom većem i tako ne može zadobiti pravo bogatstvo. Plan koji upravnik sprovodi prema najmanjem – to jest, nepravednom mamotu i tako dužnicima – povezana je, na osnovu Hristovog komentara na kraju parabole, sa idejom o biti veran.  A plan koji je upravnik osmislio jeste da oprosti neke dugove koji duguju „sinovi sveta“, rekavši vam i ovlastivši ih da za toliko otpišu svoje dugove. Izuzetno duboki smisao ovde leži u tome što on na sebe uzima nešto što oni duguju. On na sebe preuzima odgovornost za deo njihovih nedostataka i na taj način čini sve više mogućim za njih. To znači biti veran prema najmanjem, jer je ideja vere u Jevanđeljima često povezana sa moći da se sve što pripada svetu umanji. U Jevanđeljima snaga vere se uvek posmatra kao snaga transformacije. Prema tome, upravnik je veran najmanjem, jer transformiše situaciju nekih od dužnika. Upravnik, sa znanjem koje je stekao o pravom bogatstvu, omogućava gospodarevim dužnicima polaznu tačku. Snagom svoje vere on ignoriše deo onoga što vidi i čak onoga što neki od samih dužnika znaju i na taj način nastavlja da bude upravnik, ali sada prema nepravednom svetu i njegovim dužnicima. U ideji o „stvaranju prijatelja od mamona nepravednosti“ takođe je sadržan smisao da se on, čuvajući i dalje znanje koje je stekao kao upravnik pravog bogatstva i ne postavši ni na trenutak negativan zbog onoga što mu se dogodilo, okreće znanju tog sveta i „sinova doba“ koji su phronimos, pametniji na svoj način od „sinova svetlosti“. Jer ukoliko je čovek već stekao neko znanje i razumevanje o „pravom bogatstvu“ i ne porekne ih pod određenim iskušenjima, on će uvideti da mu sve iz običnog sveta što čita i proučava pomaže i potvrđuje njegovo stanovište, jer na osnovu onoga što je naučio on može da vidi šta je korisno, a šta je nekorisno, šta je istinito, a šta je lažno, budući da je već dosegao tačku na kojoj je to moguće.

Parabola govori o čoveku na određenom stupnju razvoja – to jest, o čoveku koji je prešao određenu razdaljinu na putu povratka koji je tako jasno prikazan u paraboli o bludnom sinu – koji je dostigao tačku na kojoj mu se kaže da mora da se vrati u život, a pitanje parabole o kojoj raspravljamo je kako se on vraća u život, a ta parabola pokazuje kako se čovek u teškim okolnostima vraća na pravi put.