7. 3. 2010.

PAMĆENJE SEBE

Piše: Jelena
Posle nekih razgovora o Montalkovom tekstu o „Stepenima razvoja svesti“, u nastavku će prvi stepen, koji je u njemu opisan – stanje samosvesti odnosno pamćenje sebe – biti objašnjen nešto detaljnije. Tekst mi je privukao pažnju jer opisuje proces otvaranja ka impulsima iz viših centara. Međutim, pretpostavka da se ovaj proces odigra je istinsko dosezanje stupnja samo-svesti. Zbog toga par reči o njemu.

Pod pojmom „svest“ se po pravilu podrazumeva umna aktivnost, u smislu znanja, razmišljanja, razumevanja i slično. Međutim, „svest“ je nešto drugo. Ona predstavlja posebnu vrstu „svesnosti“ u čoveku, koja je nezavisna od umne aktivnosti – pre svega svesnost o sebi.

Baziranje sopstvenog identiteta na misaonim procesima je veoma rasprostranjeno, a stepen identifikacije sa unutrašnjim sadržajem - svojim mislima i osećanjima – stoji na izuzetno dubokom nivou. No, ova vrsta identifikacije bi bila isto kao i smatrati da mi Jesmo krv koja protiče našim venama ili metabolički procesi koji se u nama odvijaju.

Kao što nismo telo koje naseljavamo, tako nismo ni ono o čemu razmišljamo, što znamo niti ono što osećamo. Identifikujući se sa telom (pol, rasa, pripadnost naciji, konfesija, materijalni status, itd) ili sa raspoloženjima, osećanjima, mislima u oba slučaja se identifikujemo sa različitim vidovima materije, od grubo-supstancijalne do fino-supstancijalne, koju predstavljaju naše misli i osećanja. Kao što opipljiva materija izgrađuje naše fizičko telo, tako i finija energija/ materija misli i osećanja oblikuje naše fino-supstancijalno telo (ovde se može napraviti podela na etersko/ životno, astralno/ emocionalno, mentalno telo, ali to će ostati za neki drugi tekst). Ovi različiti vidovi materije i naše identifikacije sa njima su ipak različiti od našeg pravog identiteta: individualne (nedeljive) duše. Tihi, nepristrasni posmatrač, koga ponekad možemo osetiti/ probuditi u sebi iza misli i osećanja, koja ga zamagnjuju, predstavlja odbleske tog identiteta: onoga što Jesmo. Posmatrač - jer upravo sposobnost opažanja proističe iz energije duše – svesti – istinske nematerijalne, duhovne energije.

Gnostika razlikuje četiri stupnja svesti, koja bismo mogli označiti kao četiri stupnja budnosti istinskog identiteta: spavanje, budno stanje ili relativnu svest, samosvest i objektivnu svest. „Objektivna svest“ (koja takođe ne opisuje intelektualne funkcije ili skup poznatih činjenica, već posebnu vrstu svesnosti) je za čoveka na njegovom sadašnjem nivou nedostupna, ali bi on stanje kontinuirane samosvesti mogao da osvoji, kada bi znao da na tome treba da radi. Mi gotovo čitav život provodimo u prva dva stanja svesti, uvereni da smo, kada se probudimo iz sna, istinski budni. Međutim, trenuci istinske samosvesti u budnom stanju su u stvari veoma retki, svesno jezgro pojedinca je po pravilu odsutno, on luta mentalnim regionima (među ogledalima), kao list guran podsticajima iz okruženja. Mi suviše često bivamo apsorbovani utiscima iz okruženja i svojim reakcijama na njih i tada ulazimo u hipnotički trans, fokusirani isključivo na objekte svojih misli i percepcije.

U stanju sna možemo imati proplamsaje relativne svesti. U stanju relativne svesti možemo imati proplamsaje samosvesti. Ali ako želimo dugotrajnije periode, a ne samo bljeskove samosvesti, moramo da razumemo da oni neće doći sami od sebe. Za to je potrebna voljna aktivnost. Ovo znači da učestalost i trajanje trenutaka samosvesti zavisi od kontrole koju čovek ima nad sobom. Stoga to znači da su volja i svest jedna te ista stvar, ili u svakom slučaju aspekti jedne te iste stvari.

Ovde moramo da razumemo da prvu prepreku na čovekovom putu ka razvoju samosvesti predstavija njegovo ubedjenje da je već ima, odnosno da je u svakom slučaju može imati kad god to poželi. Vrlo je teško nekoga ubediti da nije svestan i da to ne može biti kad poželi.

Sticanje samosvesti, medjutim, predstavlja zapravo težak i dugotrajan posao. Kako neko može da pristane na taj posao ako misli kako već ima baš onu stvar koja mu se
obećava kao rezultat teškog i dugotrajnog rada'? Naravno da čovek ovaj posao neće započinjati i da ga neće smatrati neophodnim dok se ne uveri da nema ni samosvest a ni sve ono što je sa njom povezano, a to je jedinstvenost ili individualnost, volja i stalno "ja".“ (Uspenksi: „Psihologija moguće evolucije čoveka“).

Štajner rođenje individualne svesti, rođenje JA opisuje kao proces refleksije, odražavanja slika JA sa viših planova. Na sličan način, Michael Topper kaže: „To je „trenutak“ kada jedinstvo svesti postaje svesno sebe putem procesa modelovanih sličnosti - ego-slika (modela identifikacije). Ta predstava o sebi ističe um kao medijator svesti kroz percepciju i kogniciju; njegovo najvažnije vozilo je verbalizacija ili apstraktno-imaginarna deskripcija unutrašnjeg monologa.
Međutim, njegov neposredni potencijal je čista svest o svesnosti u-sebi, bez opisne karakterizacije ili prethodnog modelovanja.“ (Michael Topper, „Positive/negative realms beyond this World“).

Pamćenje sebe označava prelazak iz stanja „pozajmljivanja identiteta“ u vidu različitih ego-identifikacija – Ja jesam to i to (pametan, pisac, dobar/loš, tragalac, uspešan/neuspešan, prevodilac, lekar, nezaposlen, siromašan, bogat, čovek ...), preko identifikovanja sa svojim mislima i osećanjima u stanje čiste I KONTINUIRANE svesti JA jesam. Tole slično stanje opisuje kao prisutnost u sadašnjem trenutku.

Stanje samosvesti je stanje potpuno oslobođeno svake ego-identifikacije, koja u stvari i predstavlja osnovno sredstvo našeg uspavljivanja. Naravno, i u našem normalnom (uspavanom) budnom stanju postoji Ja-svest, svest o sebi, najzad, mi smo svesni sebe čak i u mnogim snovima, prepoznajemo Ja među mnogim drugim likovima, koji kroz njih prolaze. Međutim, čim nas u budnom stanju utisci, koje opažamo ili naše reakcije na njih apsorbuju, čim izmestimo svest iz tela, čim se identifikujemo sa onim što osećamo, mislimo, smatramo da jesmo, mi više nismo budni.

Osnovni problem sa samosvešću je što ljudi, koji je nisu jasno doživeli, smatraju da je imaju i da je njihov osećaj sebe kontinuiran. Međutim, ovo je veoma lako proveriti. Iskustvo samosvesti prate kristalno jasna, lucidna sećanja, koja se u svoj svojoj plastičnosti mogu prizvati u svest. To je mera naše budnosti. Razmislite koliko takvih sećanja imate na prethodni dan, ne u vidu prisećanja, znanja da se nešto desilo, već u vidu potpuno jasnih, lucidnih slika – toliko smo bili budni. Ošo ima jednu interesantnu priču o učeniku, koji je smatrao da je dostigao stepen majstora i otišao kod svog učitelja da zamoli za dozvolu da i sam podučava. Učitelj mu je postavio jednostavno pitanje: „Sa koje strane stoje nanule na ulazu?“ Pitanje, na koje učenik nije znao odgovor, posle čega se vratio daljem učenju. Ova vrsta neopažanja znači da nismo bili prisutni i budni, već smo lutali mentalnim prostorima, apsorbovani svojim mislima.

Interesantno je da i Štajner kao osnovno svojstvo, koje obeležava iskustvo JA-svesti, navodi pamćenje. Pamćenje ovde nikako ne bi trebalo shvatiti u smislu memorisanja činjenica, već u smislu kontinuirane svesti o sebi.

Govoreći o procesu pamćenja sebe, Uspenski u „Mogućoj evoluciji čovečanstva“ kaže:

Pokušaću da objasnim kako se svest može proučavati.
Uzmite sat i gledajte u sekundaru, pokušavajući da budete svesni sebe i koncentrišući se na misao "Ja sam Petar Uspenski" i "Ja sam sada ovde". Pokušajte da ne mislite ni na šta drugo, naprosto sledite kretanje sekundare i budite svesni sebe, svog imena, svog postojanja i mesta na kome se nalazite. Odstranite sve druge misli. Ako ste uporni, ovo ćete biti u stanju da radite dva minuta. To je granica vaše svesti. A ako ubrzo nakon toga pokušate da ponovite eksperiment, biće vam teže nego prvi put.

Ovaj eksperiment pokazuje da čovek u svom prirodnom stanju jednog predmeta (sebe samog) može da bude svestan dva minuta ili manje. Najvažniji zaključak koji nakon pravilnog izvodjenja ovog eksperimenta može da se izvuče jeste taj da čovek
sebe nije svestan. Iluziju da jeste stvaraju procesi pamćenja i mišljenja.

Recimo da je neko otišao u pozorište. Ako je na to navikao, dok se tamo nalazi nije posebno svestan da je tamo, iako je u stanju da vidi i da posmatra stvari, da uživa
u predstavi ili da mu se ona ne svidi, da je se seća, da se seća ljudi koje je sreo i tako dalje.“ (Uspenski: "Psihologija moguće evolucije čoveka"). 

Isti eksperiment možemo izvesti sa bilo kojim sledom radnji koje izvodimo, pokušavajući da u potpunosti osvestimo sebe tokom njenog izvođenja.

Ovo stanje je relativno lako postići na jednom izvesnom nivou, ali veoma teško održati. Za to nam je potrebna energija, drugačija od one koju koristimo za svakodnevne aktivnosti. Međutim, upravo kontinuirani pokušaji održanja stanja samo-svesti će pomoći da se ova energija obezbedi i omogući duže periode istinske budnosti (više o tome u oktavama ishrane i stvaranju viših vodonika tokom „nevidljivog dvoboja“).

Uspenski stanje samo-svesti ili pamćenja sebe opisuje kao podelu pažnje, pri čemu je jedna linija pažnje usmerena ka spolja, prema objektima percepcije, a druga ka onome ko posmatra. To znači da paralelno sa Ja (ili 987 Ja, koliko ih prema istočnoj gnostici imamo u sebi), koje ulazi u interakcije, razmišlja i oseća, probudimo i „tihog posmatrača“ čvrsto usidrenog u sadašnjem trenutku. Naše pravo Ja.

***
Ipak buđenje samo-svesti, samospoznaja predstavlja tek pretpostavku, uslov, na koju se nadovezuje „istinski posao 3 denziteta“ (Michael Topper).

Zbog toga kao dopuna ovog teksta nekoliko reči o tom našem ultimativnom Izboru, sagledanom ovaj put iz drugačijih izvora.

Kao što promene na opipljivom telu – bolesti i čudesna isceljenja – reflektuju promene u finosupstancijalnim obrascima, na osnovu kojih se formira grubo-supstancijalno telo, tako i naše misli, želje i osećanja, koje obrazuju fino-supstancijalno telo, predstavljaju refleksiju usmerenja naše svesti. Svest je nalik baterijskoj lampi, koja osvetljava određene delove sveukupne stvarnosti, omogućavajući njeno opažanje. Što širi dijapazon ove svetlosti, to je veća naša slobodna volja, na šta ćemo je usmeriti.

Svaka misao, osećanje i želja, koje se začnu u nama, menjaju boju, vibraciju i obrasce finosupstancijalnog tela. Veoma teško možemo izvršiti voljni uticaj na ovaj proizvoljni misaono-emocionalni tok, možemo se samo izdvojiti i osmatrati ga. Slobodna volja ne počinje na ovom nivou, već u izboru na šta ćemo usmeriti svoju svest. Tako i finosupstancijalni tok (misli i osećanja), koja se talasa u nama, možemo promeniti tek kada promenimo usmerenje svoje svesti. Usmerenje svesti isceljuje ili zagađuje finosupstancijalno telo. Zbog toga nije sve-jedno šta želimo, osećamo, mislimo, slušamo, kažemo, činimo, čitamo, jedemo, kakvi utisci prodiru u naše finosupstancijalno telo, koje pobude dopustimo da nastanu u nama, koje vibracije odašiljemo i primamo. (delimično prema Armin Risi: „Nevidljivi svetovi“).

Svest može biti „zarobljena“, okovana za određene osobe, poglede na svet, događaje, projekte i „prinuđena“/ izmanipulisana da u njih ulaže svoju energiju. Ovo je najmoćnija energija koja postoji i bića dijaboličnog mentaliteta je koriste kao svoju hranu ili mogućnost da tu hranu obezbede za sebe.

Telo nije naš posed, već je pozajmljeno. Naši talenti i inteligencija, koju posedujemo, su takođe darovi, a naša osećanja, misli i želje promenljivi proizvodi fino-supstancijalne energije, koji nastaju putem trenutnog usmerenja naše svesti.

Naš jedini istinski posed je naša individualna svest. To je naša energija, energija duše i njome biramo svoje realitete: od čega ćemo biti zavisni, kojim uticajima ćemo se izložiti, koje misli, osećanja i želje ćemo u skladu sa time razviti i koja dela izvršiti. Zbog toga treba da budemo veoma oprezni sa time, gde investiramo svoj jedini posed, jer na ovom svetu mnoga bića pokušavaju da nam oduzmu upravo taj posed i iskoriste ga za sopstvene ciljeve. Jer svest je najmoćnija energija koja postoji.“
(...)
Iz te perspektive postaje vidljivo da se danas odvija jedna globalna manipulacija svesti. Čitava planetarna populacija je pristala da usmeri svoju svest na materijalne stvari, a ne na duhovne ciljeve. Duhovni razvoj bi značio, osloboditi sopstvenu svest od identifikacije sa materijalnim. Umesto razvoja (ent-wickeln, ovako napisano sugeriše „odmotavanje“) odvija se uplitanje (ver-wickeln): svest ljudi se uvlači sve dublje u materijalno, u ekstreme ateizma, ravnodušnosti i fanatizma.“  (Armin Risi: „Nevidljivi svetovi“).

Usmerenje svesti, koje će usloviti određeni tok misaone i emocionalne materije/ energije, razviće određenu rezonancu bića/ duše i usloviti ono što se u nekim kanalisanim materijalima naziva polarizacijom. Preduslov za polarizaciju je prevazilaženje stanja, u kome se prepuštamo neorganizovanoj energiji finosupstancijalnog tela – našeg proizvoljnog misaono-emocionalnog toka – i identifikujemo sa njom i u kome ovladavamo mentalo-emocionalnim telom. Polarizacija podrazumeva budnost entiteta. No, ono, o čemu se retko govori, je da iznad ovog stepena budnosti postoji još jedan nivo: nivo našeg ultimativnog Izbora.

Neka citat iz malo drugačijih izvora baci svetlo na ovo pitanje.
 „Oni, koji izvode ove vežbe meditacije, spoznaju konsekventnom praksom (u ovladavanju mislima i čitavim mentalnim telom, prim.prev.) da misli i mentalne slike, koje stalno iskrsavaju pred očima, nisu njihovo pravo Ja. Oni spoznaju da pravo Ja nije materijalne, već duhovne prirode (Brahman).
(...)
Oni, koji dostignu tu Brahman-svest, stoje iznad materije i nalaze se na poziciji neutralnosti, jer su se odvojili od materijalnog dualiteta (radost/ patnja; simpatija/mržnja; veselje/ tugovanje; prijatnost/ neprijatnost).

Relativna sloboda od materijalnog dualiteta se iz još jednog razloga naziva pozicijom neutralnosti. Brahman nije ni pozitivan ni negativan, to znači, da taj nivo svesti mogu dostići kako moćna pozitivna, tako i moćna negativna bića, iako sa različitim predznakom i rezultatom. Ova neutralnost je osnova za najvišu moć u materijalnom svetu, jer onaj, ko više nije (u najmanju ruku ne direktno) uslovljen dualitetom, stoji iznad pozitivnih i negativnih uticaja i time postiže poziciju mentalnog suvereniteta. Ona se može upotrebiti da bi se materija ovom prodornom moći manipulisala ili transcendovala – u skladu sa motivacijom, sa kojom se teži za tom moći. 
 
(...)
Vedski spisi navode mnoge opise velikih Asura (prema vedskoj terminologiji negativno polarizovana bića. Prim.prev.), koji su se gvozdenom voljom i beskompromisnom disciplinom podvrgavali neljudskoj askezi. Te Asure su bile potpuno svesne da nisu niti grubosupstancijalno, niti finosupstancijalno telo i time u potpunosti bili oslobođeni identifikacije (ali uz to gajili ekstremnu identifikaciju sa egom.).“ (Armin Risi: „Nevidljivi svetovi“).

Razmatranja o polarizaciji će uslediti u posebnom tekstu. Sada samo zapažanje da se ponekad čini, da što je širi pogled na Veliku sliku, što veću snagu entitet sakupi, to uža postaje Staza, podsećajući gotovo na ivicu mača koja vodi preko Ambisa u simbolici Drveta Života. 

Prema Ra materijalu ovaj ultimativni Izbor 3 denziteta je predstavljen 22. kartom u Tarotu: kartom Lude, koja ga donosi tražeći put kroz divljinu sa velom preko očiju :-)



3 коментара: