MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
05. juni 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
XIII
– O 'Biti pasivan' (7)
Asocijacije
PDF-VERZIJA
Um treba da bude naviknut da
razmišlja o idejama Rada. Čovek može da razmišlja samo iz svojih ideja. Ukoliko
uvek razmišljate pomoću svojih uobičajenih ideja, vaše misli će uvek slediti
iste obrasce. Kretaćete se u krug i u krug u svom umu. Po pravilu, ovo je naše
uobičajeno stanje. Kada ste poslednji put imali misao koja vodi bilo kamo? Cilj
ideja Rada je da promene um. One su veoma moćne. Misliti iz ideja Rada –
takvima da je čovek u snu na Zemlji i da je to pravi razlog zašto je ovde sve u
neredu – misliti iz tako moćne ideje znači misliti na nov način. To znači da se
u umu stvaraju nove veze i asocijacije i da psihička energija počinje da stvara
nove putanje. To je uvek dobro iskustvo. Stvaranje novih veza otvara um i daje
novu snagu. Misliti uvek na isti način, kao što je više puta rečeno, nalik je
hodanju travnjakom uvek po istoj uzanoj stazi. Rezultat je da se trava povija duž
te staze. Međutim, usled ogromnog mehaničkog pritiska, kojem smo izloženi na
ovoj udaljenoj planeti, navike mišljenja se veoma brzo formiraju i zadržavaju
se tokom čitavog života. To je razlog zašto je teško postati pasivan u odnosu
na tipične asocijativne načine mišljenja, posebno kada uzimamo kao sigurno da
su istiniti. Za nas, istina je navika našeg uma. Sigurno ništa nije evidentnije
od činjenice da ljudi u toj meri postaju identifikovani sa svojim načinima mišljenja,
da ih ništa ne može izmeniti. Međutim, to se ne odnosi samo na druge ljude.
Odnosi se na nas same. Ne shvatamo da imamo navike
uma, kako ih Rad naziva, upravo kao što imamo navike osećanja, navike
pokreta i navike apetita.
Navike postoje u svim centrima,
jer su centri obloženi mrežom asocijacija, nalik železničkim prugama koje presecaju
zemlju. Kada bismo mogli da počnemo sa novom mašinom, stvari bi bile drugačije.
Međutim, mi počinjemo sa prljavom i izanđalom mašinom. Ipak, iako je to tako, ne
identifikovanjem sa tipičnim navikama uma i osećanja (počevši sa time) može se
doseći mnogo toga vrednog.
Uzmimo narednu ilustraciju.
Fizički instrument mišljenja je mozak. Mozak sadrži otprilike 14.000.000.000 posebnih
nervnih ćelija, svaka sa oko 100 grana ili veza sa drugim nervnim ćelijama. Zamislimo
to na veoma umanjenoj skali, kao jednostavan dijagram.
Dijagram koji pokazuje tri nervne
ćelije.
Ovaj mali dijagram pokazuje
nervni ili psihički impuls, koji ulazi u polje opservacije kod tačke A i
prolazi kroz nervne ćelije (1) do nervne ćelije (2) i tada (3) samo duž jedne
staze, prikazane zadebljanom linijom. Međutim, uočićete da taj impuls, koji
ulazi kod A, može krenuti mnogim drugim stazama. I ukoliko se setite da postoji
oko 14.000.000.000 ćelija mozga, svaka sa 100 ruku ili grana ili veza, tada
ćete shvatiti na koliko mnogo načina stvari mogu da budu shvaćene, to jest, duž
koliko mnogo različitih puteva impuls teoretski može da prođe. Međutim, usled
navike impulsi pronalaze uobičajene staze i tako proizvode iste rezultate.
Pokušajte da vizualizujete beskonačan
broj mogućih staza, kojima neki utisak može da se kreće. U stvarnosti, t je nalik
travnjaku, kojim prolazimo po uvek istim stazama. To jest, mi živimo preko asocijacija. Mislimo preko asocijacija i
osećamo preko asocijacija. I sigurno se krećemo preko asocijacija i to bi sve bilo
dobro, govoreći uopšte, ali budući da se toliko često krećemo pogrešno, neke od
tih asocijacija definitivno moraju da budu prekinute. Međutim, mi ovde govorimo
samo o asocijativnom mišljenju i asocijativnim osećanjima ili emocijama – to jest,
o mehaničkom mišljenju i mehaničkom dopadanju u nedopadanju, mehaničkim
negativnim emocijama i tako dalje. Govoreći iz sasvim drugačijeg ugla, Rad kaže
da živimo u podrumu samih sebe. Taj
podrum označava mehaničke delove centara. Podrum Intelektualnog Centra je
formatorni deo – to jest, motorički deo Intelektualnog Centra. Podrum
Emocionalnog Centra je njegov motorički ili mehanički deo. U tim delovima mi živimo
gotovo potpuno od mehaničkih asocijacija. Ustajemo, zevamo, pojedemo doručak,
napravimo nekoliko uobičajenih primedbi, izrazimo nekoliko uobičajenih
mišljenja, koristimo uobičajene fraze, napravimo uobičajene viceve, ispoljimo
uobičajena dopadanja i nedopadanja i tako dalje. U tom smislu živimo u podrumu
i takođe, u istom smislu, živimo od asocijacija.
Ukoliko nešto nedostaje ili je nešto
neuobičajeno, začuđeni smo i verovatno protestujemo. Međutim, ukoliko sve
prepoznajemo u uobičajenom svetlu, ukoliko je sve rutina i blisko, mi smo
zadovoljni. To je naš mehanički život. Trebalo bi da svi toga budemo svesni na
osnovu samoposmatranja. A ukoliko ne osećamo želju da budemo drugačiji, onda
nema razloga zašto bi trebalo da budemo. Međutim, čovek može dostići tu tačku
buđenja, tačku samosvesti, gde shvata svoju mehaničnost i prvo počinje da biva veoma
iznenađen, zatim se možda oseća neprijatno i konačno počinje da oseća
animozitet prema sebi. Beskorisno je, naravno, osećati animozitet
prema sebi na maglovit način. Mnogi to čine. Mnogi se kolebaju između osećaja
sopstvene vrednosti i osećaja očaja. Međutim, to ne vodi nikuda. To je samo ljuljanje
klatna. Ono što ne volimo mora biti zakucano dole. Na primer, u pogledu rada na
Intelektualnom Centru u pogledu asocijativnog
mišljenja, čovek mora da posmatra neki tipičan lanac asocijacija ili misli,
koji želi da promeni i da postane pasivan
u odnosu na njega. To znači, čovek tome
ne sme reći 'Ja', niti sme poverovati da 'Ja' razmišlja, već da je mašina
asocijacija ta koja razmišlja. Ona razmišlja, ne 'Ja'. Da se ne biste
identifikovali, morate izdvojiti sve osećaje 'Ja' iz te stvari. Međutim, kao
što znate, tokom dugo vremena mi svaki psihički osećaj u nama, to jest, svaku
misao i svako osećanje posmatramo kao 'Ja' – kao sebe. I taj stav prema našem
unutrašnjem psihičkom životu je podjednako budalast kao i odgovarajući stav
prema spoljašnjem svetu čula. Ja ne posmatram sto kao sebe, kao 'Ja'. To ne
treba da radim ni sa svojim mislima.
Sada, govorili smo o „životu u
podrumu“ – to jest, u asocijacijama, koje pripadaju mehaničkim delovima
centara. Večeras želim da govorim o tri
kategorije asocijacija koje su moguće za nas, u skladu sa učenjem rada – naime,
asocijacije koje se proizvode nehotično, asocijacije, koje se proizvode namerno
i asocijacije višeg reda, koje se uspostavljaju povezivanjem sa idejama Rada. Razmotrimo
te tri kategorije jednu po jednu.
Najveći deo našeg asocijacija je
proizveden nehotično. To su
asocijacije koje se jednostavno događaju usled sticaja okolnosti – na primer,
da dete jede krušku i da iz nje izmili ružan crv. Kruška, njen ukus, miris,
oblik itd. postaju povezane sa „ružnim crvom“, jednostavno zbog toga što su se
te dve stvari dogodile istovremeno. Tako je jedna asocijacija položena između
dve stvari, jedne prijatne i druge neprijatne. Ukoliko se isto iskustvo ponovo
dogodi, verovatno je da čovek nikada više neće jesti krušku – a to će biti isključivo
usled staze asocijacija koja je nehotice
smeštena u mašinu. Predmet „kruška“ će automatski prizvati predmet“ „crv“. Ili
će sekretarica pri pomenu reči „kruška“ dodati reč „crv“. Ili još jasnije,
pogled na krušku će automatski pokrenuti rolnu, koja će pokrenuti drugu rolnu,
na kojoj je snimljen „crv“. Poenta je u tome da je to sve mehaničko – otkucaj mehanizma
– i da je formirano nevoljno. Samo ću
dodati da se mnoge bolesti javljaju na osnovu nehotičnih asocijacija koje su
prerasle u naviku.
Sada dolazimo do sledeće klase
asocijacija, koje nazivamo namernim. U tu klasu spadaju asocijacije formirane u
mašini treningom bilo koje vrste. Te asocijacije nisu nehotično položene, već namerno,
iako se mogu mešati sa nehotičnim asocijacijama. Čovek, koji čita i piše, ima
specijalan i veoma kompleksan set asocijacija, položen u njega namerno, delom od strane drugih, delom
njega samog. Čovek, koji jaše ili se kliza, takođe ima namerne asocijacije, povezane sa motoričkim centrom. Čovek, koji je
postao matematičar, ima slične, veoma kompleksne asocijacije, formirane u
njegovom umu tokom dugog perioda, koje je promišljeno sticao. Ukratko, čitavo
obrazovanje podrazumeva polaganje asocijacija, koje su namerno formirane, ali one se ne formiraju obavezno na taj način. One
delimično mogu biti postavljene podsvesno – to jest, biti formirane nevoljno. Međutim,
ako čovek radi na učenju nečega i
koristi usmerenu pažnju, tada će u njega biti položene namerno formirane
asocijacije.
Treća klasa asocijacija se
formira, kratko rečeno, u trenutku pamćenja sebe i rada na sebi. Kada čovek gleda
i u sebe i u objekat ili kada vidi sebe i drugu osobu istovremeno, tada rezultat
ove više psihičke aktivnosti formira asocijacije svoje posebne klase.
Sada, u ovoj belešci smo
koristili izraze „nehotične“ i „namerne
asocijacije“. Striktno govoreći, trebalo bi reći „asocijacije formirane
nehotično percipiranim utiscima i asocijacije formirane namerno percipiranim
utiscima.“ Sada ću citirati iz razgovora od rpe mnogo godina. G. Uspenski je
govorio o onome čemu je podučavao:
„Moderan čovek nikada ne deluje iz
vlastitih pobuda, već samo manifestuje akcije, koje izazivaju spoljašnji
stimulansi. Moderan čovek ne misli, već nešto misli za njega; on ne deluje, već
nešto deluje kroz njega: on ne stvara, već nešto stvara kroz njega; on ništa ne
postiže, već nešto postiže kroz njega.
U novorođenčetu, tri različita
dela ili centra opšte ljudske psihe se mogu uporediti sa sistemom prazne
gramofonske ploče na koju od dana dolaska na svet počinju da se snimaju
spoljašnji značaj objekta i subjektivno razumevanje njihovog unutrašnjeg značaja,
ili smisao rezultata svih aktivnosti, koje se odvijaju u spoljašnjem svetu, kao
i u unutrašnjem svetu, koji se već formira u njemu; svi je to snimljeno u
skladu sa korespondencijom između prirode tih aktivnosti i prirode tih posebnih
sistema koji se formiraju u čoveku.
Sve vrste tih snimljenih rezultata
iz okruženja ostaju nepromenjene na tim „uskladištenim rolnama“ života, u istom
redosledu i u istoj korelaciji sa utiscima, koji su prvobitno snimljeni, u
kojima su percipirane.
Svi ti utisci, snimljeni na ta
tri relativno nezavisna dela, koji čine čovekovu celokupnu psihu, kasnije
proizvode, u odgovornom uzrastu, sve vrste asocijacija u različitim
kombinacijama.
Ono što se naziva 'razumnim' u
čoveku, kao i u svim spoljašnjim oblicima života, nije ništa drugo do
koncentracija rezultata utisaka različitog kvaliteta, koji su formatorno percipirani;
i ti stimulanse i njihovo ponavljanje izaziva različite vrste asocijacija u
biću. Snimljeni utisci imaju tri izvora porekla i izložena su trima različitim obavezujućim
uticajima zakona.
Jedna kategorija asocijacija je
formirana utiscima, koje percipiramo nevoljno i koji dolaze direktno iz
spoljnog sveta ili se pojavljuju iz čovekovog unutrašnjeg života, kao rezultat
ranijih, konstantnih i automatski ponavljanih asocijacija.
Drugu kategoriju čine namerno
percipirani utisci, koji ili dolaze iz spoljašnjeg sveta ili se kristalizuju u
čovekovom unutrašnjem svetu promišljenim, aktivnim razmišljanjem i verifikacijom realnosti.
Treća kategorija potiče iz procesa
poznatog kao transformacija utisaka, gde se utisci bilo koje vrste, bilo da
dolaze spolja ili iznutra, svesno percipiraju i povezuju sa sličnim utiscima,
koji su već snimljeni i povezuju sa svojim pravim centrima.“
Kraj
PDF - VERZIJA
Kraj
PDF - VERZIJA
Нема коментара:
Постави коментар