Birdlip, 18.mart 1944.
ENEAGRAM
ENEAGRAM
VIII
Sve ideje Rada mogu da deluju kao
šok. Ideje su veoma moćne – mnogo moćnije nego bilo šta vidljivo i materijalno.
Ideje mogu da dominiraju čitavom nacijom. Ne možemo videti neku ideju, ali
možemo osetiti njene efekte. G. Uspenski je uporedio ideje sa veoma moćnim
mašinama, koje mogu postati opasne, ako njima rukujemo pogrešno. Osetiti sve
ideje Rada znači transformisati naše razumevanje. Na primer, ideja da nismo
jedno, već mnogo različitih ’Ja’ može da transformiše razumevanje o sebi i o
svim drugim ljudima. Na isti način, ideje o Vremenu mogu promeniti naš pogled.
Uzmimo ideju o Vraćanju. Nemoguće je razumeti tu ideju dok se ne shvati ideja
4. Dimenzije Vremena. Šta je 4. Dimenzija? Mi smo u tri dimenzije Prostora:
dužina, širina i dubina. Razmislimo na trenutak o tim dimenzijama. Kretanje
tačke, koja nema dimenzije, generiše liniju: linija je jednodimenzionalna. Ako
bismo živeli na toj liniji, bilo bi nemoguće shvatiti kako bi bilo kakav pokret
pod pravim uglom uopšte bio moguć. Kretanje linije generiše ravnu površinu: ona
je 2-dimenzionalna. Kretanje ravni generiše geometrijsko telo: ono je
3-dimenzionalno.
Sada, mi ne možemo razumeti koji pokret treba da napravi geometrijsko telo, da
bi generisalo višedimenzionalnu figuru sebe samog. Uzmimo svoje živote kao
linije, u 4. Dimenziji. U skladu sa idejom Vraćanja trenutak smrti je trenutak
rođenja. Osoba se rađa u istom delu Vremena ponovo i ponovo. Nemoguće je to
razumeti, dok ne shvatimo realnost 4. (i 5.) Dimenzije. Vreme živi. Mi živimo u živom Vremenu i
svaki od naših života je fiksiran u neki deo život Vremena i taj deo je naše
vreme. Ukoliko ništa ne promenimo u sebi, sve će ponovo biti isto. Ako Suština
ostane nepromenjena, rodiće se ponovo u istom delu Vremena i još jednom će
privući sebi isti život i okružiti sebe istom Ličnošću. Suština je nerazorivi
deo nas. Znamo da unutrašnji rast znači novi rast Suštine i znamo da Suština ne
može da raste, dok Ličnost ne bude učinjena pasivnom – posebno određeni delovi
Ličnosti, određene slike. Ezoterizam može da promeni odnos između Ličnosti i
Suštine. Život Ličnost održava aktivnom. Postepeni efekat Ezoterizma je da učini
Ličinost pasivnom. To je razlog zašto čovek
treba da radi na sebi. Ukoliko bude žrtvovao određene delove Ličnosti, ukoliko
iz toga bude izvukao snagu, možda će Suština početi da raste.
Ako Suština raste, kada se bude
ponovo rodila, neće privući isti život. Promena Bića neminovno znači i promenu
života, jer čovekovo Biće privlači čovekov život. Ukoliko postoji razvitak
Suštine, neće postojati samo promena u životu, već i u memoriji. Osoba se može
setiti šta da radi u nekom teškom trenutku: može se setiti da je napravila
grešku.
Budući da je naše biće napravljeno od različitih delova, od kojih su neki više
budni, a neki više u snu, shvatićemo da možemo predstaviti svoje živote kao
seriju paralelnih linija, nalik telegrafskim žicama. Ako smo negativni, mi smo
u nižoj žici. Pamćenjem sebe možemo stići do neke više žice. Uzimajući sve što
je teže moguće, mi putujemo najnižom (najgorom) žicom, da tako kažemo. Ne
identifikujući se i pamteći sebe dostižemo višu (bolju) žicu. Iako sve te žice
leže, kako jesu, blizu jedna druge, postoje razlike između njih. Na nekoj od
njih se može anlaziti nešto, čega na drugoj nema. Na primer, na nekoj od linija
možemo sresti Rad, a promašiti
ga na nekoj od nižih. Nisu sva naša ’Ja’ na istom nivou i neka od njih ne
možemo sresti na najnižem nivou, jer ona ne žive tamo.
Imamo mnogo različitih vrsta memorije
i svako ’Ja’ ima svoju sopstvenu memoriju. Memorija je naš odnos prema 4.
Dimenziji, koji se proteže i na budućnost i na prošlost. Čovek može da se seti
budućnosti. To nije tako neobično ako shvatimo da smo živeli ranije. Ovaj Rad
veoma mnog naglašava važnost sećanja. Moramo se setiti trenutka razumevanja
koje smo imali. Moramo se setiti da smo u Radu. Moramo se setiti svoga cilja. I
moramo se etiti sebe. Moramo se setiti da izolujemo sebe iznutra od života i da
ne dopustimo da nas događaji slome – to jest, moramo se setiti da praktikujemo
neidentifikovanje, kada zateknemo sebe u identifikaciji. Postoji šansa da se
dogode neke promene, ako se čovek en identifikuje toliko mnogo i neprekidno.
Setivši se da posmatramo identifikaciju u sebi i da praktikujemo
neidentifikovanje, čovek dospeva pod nove uticaje. Cilj je doći do tih novih
uticaja, koji mogu da nas iscele i da nam daju nov život. Kada ne bi bilo
drugih uticaja, kada bi vidljivi život na Zemlji bio sve što postoji, kada ne
bi bilo Zraka Kreacije, tada ne bi bilo Rada i ne bi bilo Ezoterijskog Učenja i
sve bi bilo bez nade. Sve bi bilo fiksirano i mehanično. Niko ne bi mogao da se
promeni.
Нема коментара:
Постави коментар