Birdlip, 18.mart 1944.
ENEAGRAM
VII
Nastavićemo razgovor o Prvom Svesnom Šoku. Svi razumete
razlog zašto to radim, jer se čitav Rad sliva u tu tačku. Svaka od ovih beleški
govori o šoku na tački 6 Eneagrama iz različite perspektive. U ovom trenutku ih
ne raspoređujem ni u kakvom određenom poretku. Prošli put smo govorili o
shvatanju mehaničnosti kao jednoj vrsti šoka.
Mi shvatamo sebe kao nešto dato. Uzimamo činjenicu da možemo
da govorimo ili mislimo ili se krećemo ili vidimo ili čujemo kao nešto dato. Ne
shvatamo da ne možemo da objasnimo ništa od toga i da jednostavno ne znamo. Postati
svestan toga daje osećaj čuda, bespomoćnosti, koja je blisko povezana sa jednim
aspektom shvatanja naše mehaničnosti. Niko, koliko god da to odbacujemo, niko
sa sigurnošću ne može reći da je stvorio samog sebe i da tačno zna kako
funkcioniše i šta je misao a šta je osećanje itd. Razmislite na trenutak i
videćete da mi zaista ne znamo. Data nam je veoma komplikovana mašina po imenu
telo i živimo u drugoj veoma komplikovanoj mašini po imenu svet. Kada sve to
shvatite emocionalno, odvajate se od uobičajenog nivoa shvatanja stvari i to je
jedan stepen Prvog Svesnog Šoka. Meditirajući o neobjašnjivosti svega,
uključujući vas same, možete dostići stanje razumevanja sasvim različito od
vašeg uobičajenog svakodnevnog razumevanja.
Prošli put je predmet shvatanja vaše mehaničnosti
bio većinom sagledan u svetlu lične observacije i sagledavanja kako Ono čini, a ne vi. Podsetiću vas ovde na
važnost Samoposmatranja u vezi sa posmatranjem Ličnosti. Svakog jutra dolaze
vam iste misli, isti način razumevanja stvari, ista osećanja, iste teškoće. Ta
mašina Ličnosti, za koju je svaka osoba prikačena, radi mehanički. Ubaciti
novčić u prorez i sve se odvija rutinski. Svi znate da niste „vi“ ti koje treba
da posmatrate, već vaša ličnost. G. Smit treba da posmatra g. Smita, ne „sebe“. Mislim da se ne može dovoljno
često ponoviti da je Samoposmatranje, kako ga podučava Rad, potpuno različito
od onoga što obično podrazumevamo pod posmatranjem sebe. To je jedno od mesta,
gde veoma lako padamo u san u pogledu značenja Rada i gde nas je konstantno
potrebno buditi. G. Smit dolazi da me vidi i govori o svojim teškoćama sa Radom
i kaže mi da pokušava da posmatra sebe, ali ne zna šta to znači. Tada se
postavi pitanje: „Da li ste pokušali da posmatrate g. Smita?“ Veoma je iznenađen.
Možda vi vidite na šta mislim. Naravno, beskorisno je posmatrati sebe kao da
ste sve to vi. Vi ste
zakačeni za komplikovanu mašinu, koja stvara veći deo vaše istorije. Međutim, vi niste ta mašina, jer u vama postoji
nešto, što vas može osloboditi od nje. Kada to ne bi
bio slučaj, Samoposmatranje bi bilo obično gubljenje vremena. Gledate svoju
povezanost sa tom mašinom, recimo, tokom dana. Šta ona namerava? Šta govori?
Gde je bila? Šta ona želi? Da li vam se to dopada? Da li želite da to
opravdate? Da li ste slobodni od nje u većoj meri, ako nešto radite uz pažnju?
Posmatrajte sebe na taj način u svakom trenutku. Kada shvatimo da nas ta mašina
od Ličnosti pomera tamo-amo i uspostavlja kontrolu u svakom trenutku, počinjemo
da stičemo uvide u to šta znači shvatiti svoju mehaničnost. Počinjemo da
razumemo da je to razlog zašto je to shvatanje definisano kao jedan oblik
Pamćenja sebe. Vidite da ne možete dospeti izvan sebe, ako sve u sebi shvatate
kao sebe. Kako ćete preskočiti maticu sa svim tim što nosite sa sobom? Kako
ćete izaći iz zatvora ako insistirate da sve to ponesete sa sobom? Treba da
izbegavate sebe. Treba da budete strpljivi sa sobom sve dok sva ta buka koju
Ličnost pravi ne prestane i vi najzad možete da budete sa „sobom“.
Postoji fraza, koja se često koristi u Radu, kao
i u drugim ezoterijskim tekstovima, koja kaže da je Čovek u zatvoru. G. je ima
običaj da kaže da niko ne shvata svoju situaciju. „Svi vi“, govorio je, „ste u
zatvoru i sve što možete poželeti, ako ste senzibilni ljudi, jeste da pobegnete.
Međutim, niko ne može pobeći iz zatvora bez pomoći onih, koji su ranije
pobegli. Samo oni vas mogu naučiti na koji način je beg moguć.“ Tokom jednog
perioda njegova omiljena izjava je bila da, kako bi čovek u zatvoru imao šansu
da pobegne, on prvo mora shvatiti da je u zatvoru. Sve dok propušta da to
shvatimo, dok god misli da je slobodan, on nema nikakvu šansu. Ukoliko ne
shvatimo svoju mehaničnost, mi zamišljamo da smo slobodni. Zamišljamo da sve
radimo sami, po svojoj volji. Taj zatvor, o kome je G. često govorio, pre svega
je vaša Ličnost. U slučaju g. Smita, njegov zatvor je g. Smit, koga on uopšte
ne opaža i koga uzima kao sebe. Šta treba da radi? Treba da podeli sebe
na ’Ja’ i g. Smita. Čitavog dana je sa g. Smitom i tako ima mnoštvo prilika
da ga posmatra i ne može kao izgovor da kaže da nikako ne može da ga dobije
telefonom. Budući da je toliko dugo sa g. Smitom, on ga ne vidi i ne zna da ga
g. Smit tera da čini sve što čini. Videćete da čovek pri susretu sa g. Smitom
zaista ne treba da kaže samo: „Kako ste?“, već treba da doda: „Kako je g.
Smit?“ A g. Smit treba da odgovori: „O, g. Smit je u odličnoj kondiciji, ali ja sam slabog zdravlja.“
Sada, nemoguće je pomoći tom čoveku da se odvoji
od g. Smita tako što pokušavamo da ga prisilimo na to. On će reći da ne veruje
da postoji takav zatvor kao što je g. Smit i da je to samo ime i raspravljaće
se sa vama i zahtevati da se to dokaže. Naravno, to je nemoguće, jer on je
jedini koji može osloboditi sebe. On sam mora videti da, iako zamišlja da on ima
svoj sopstveni put, g. Smit je u stvari taj, koji ima svoj put i mora da oseti
svu svoju bespomoćnost u prisustvu g. Smita. Naravno, to jedino može biti
postepen, isprekidan proces, koji se proteže tokom godina samo-proučavanja.
Međutim, jednom, kada ga on započne, jednom, kada na trenutak uoči prisustvo g.
Smita, tada njegovo eventualno oslobođenje počinje da bude moguće. Umesto da se
suprotstavlja ideji posmatranja, on počinje da ga koristi inteligentno i tada
njegov život postaje podeljen na dve struje: jedna će biti život g. Smita, a
druga će biti istorija i refleksija ’Ja’ koje posmatra g. Smita. Jer tokom dugo
vremena on će voditi taj dvostruki život, što je veoma često bolno. Međutim,
ukoliko ne dopusti sebi da postane negativan, postepeno će uočiti da nova
značenja ulaze u njegovo razumevanje. Nešto počinje da se događa sa njim. I ta
promena, koliko god da je neznatna, nastaje usled šoka, koji je dat na tački 6
kroz koju novi uticaji dospevaju do čoveka.
To je jedan oblik joge, koji je zasnovan na
meditaciji o sebi i o tome ko smo i čemu čovek može reći ’Ja’. U ovom Radu,
kada kažemo ’Ja’, moramo upitati sebe: „Koje ’Ja’?“ Shvatanjem da čovek koristi
termin ’Ja’ potpuno pogrešno, počinje čovekov praktičan rad na sebi. To spada u
šok na tački 6, jer može povećati svesnost – svesnost čoveka o samom sebi. To
počinje da vam daje potpuno novi odnos prema sebi. Recite ponekad sebi u
trenutku neke aktivnosti: „Koje ’Ja’?
Sada, dao bih vam primer u vezi sa osobom koja
počinje da shvata mehaničnost. Mehaničnost znači reagovanje – reagovanje kao što uvek radite uz
sve. Mislim da treba da razmislite o tim ličnim opservacijama o tome šta znači
biti mehaničan.
„Uvek ću se sećati ogromnog i radosnog osećaja slobode koji sam iskusio kada sam iznenada, na sastanku, shvatio šta izreka Rada ’Ne moraš da reaguješ’ može značiti za mene i moj život.
Život bi mogao da se transformiše. Ne
bih više bio u milosti života. Našao sam način da postupam sa životom. Ne moram
da reagujem. Niko i ništa me ne mogu povrediti čak ni dotaći, ako nađem snagu
da ne reagujem. Rešenje teškoća leži u meni. Imam moć,
ukoliko budem mogao da naučim da je koristim, da život učinim bezopasnim po
sebe. Život nije gospodar. Mogu da prevladam teškoće i
nesreću života, postajući pasivan prema njima, ne reagujući na njih.“
Нема коментара:
Постави коментар