14. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM VII


Birdlip, 18.mart 1944.

ENEAGRAM
VII

 Nastavićemo razgovor o Prvom Svesnom Šoku. Svi razumete razlog zašto to radim, jer se čitav Rad sliva u tu tačku. Svaka od ovih beleški govori o šoku na tački 6 Eneagrama iz različite perspektive. U ovom trenutku ih ne raspoređujem ni u kakvom određenom poretku. Prošli put smo govorili o shvatanju mehaničnosti kao jednoj vrsti šoka.

 Mi shvatamo sebe kao nešto dato. Uzimamo činjenicu da možemo da govorimo ili mislimo ili se krećemo ili vidimo ili čujemo kao nešto dato. Ne shvatamo da ne možemo da objasnimo ništa od toga i da jednostavno ne znamo. Postati svestan toga daje osećaj čuda, bespomoćnosti, koja je blisko povezana sa jednim aspektom shvatanja naše mehaničnosti. Niko, koliko god da to odbacujemo, niko sa sigurnošću ne može reći da je stvorio samog sebe i da tačno zna kako funkcioniše i šta je misao a šta je osećanje itd. Razmislite na trenutak i videćete da mi zaista ne znamo. Data nam je veoma komplikovana mašina po imenu telo i živimo u drugoj veoma komplikovanoj mašini po imenu svet. Kada sve to shvatite emocionalno, odvajate se od uobičajenog nivoa shvatanja stvari i to je jedan stepen Prvog Svesnog Šoka. Meditirajući o neobjašnjivosti svega, uključujući vas same, možete dostići stanje razumevanja sasvim različito od vašeg uobičajenog svakodnevnog razumevanja.

Prošli put je predmet shvatanja vaše mehaničnosti bio većinom sagledan u svetlu lične observacije i sagledavanja kako Ono čini, a ne vi. Podsetiću vas ovde na važnost Samoposmatranja u vezi sa posmatranjem Ličnosti. Svakog jutra dolaze vam iste misli, isti način razumevanja stvari, ista osećanja, iste teškoće. Ta mašina Ličnosti, za koju je svaka osoba prikačena, radi mehanički. Ubaciti novčić u prorez i sve se odvija rutinski. Svi znate da niste „vi“ ti koje treba da posmatrate, već vaša ličnost. G. Smit treba da posmatra g. Smita, ne „sebe“.  Mislim da se ne može dovoljno često ponoviti da je Samoposmatranje, kako ga podučava Rad, potpuno različito od onoga što obično podrazumevamo pod posmatranjem sebe. To je jedno od mesta, gde veoma lako padamo u san u pogledu značenja Rada i gde nas je konstantno potrebno buditi. G. Smit dolazi da me vidi i govori o svojim teškoćama sa Radom i kaže mi da pokušava da posmatra sebe, ali ne zna šta to znači. Tada se postavi pitanje: „Da li ste pokušali da posmatrate g. Smita?“ Veoma je iznenađen. Možda vi vidite na šta mislim. Naravno, beskorisno je posmatrati sebe kao da ste sve to vi. Vi ste zakačeni za komplikovanu mašinu, koja stvara veći deo vaše istorije. Međutim, vi niste ta mašina, jer u vama postoji nešto, što vas može osloboditi od nje. Kada to ne bi bio slučaj, Samoposmatranje bi bilo obično gubljenje vremena. Gledate svoju povezanost sa tom mašinom, recimo, tokom dana. Šta ona namerava? Šta govori? Gde je bila? Šta ona želi? Da li vam se to dopada? Da li želite da to opravdate? Da li ste slobodni od nje u većoj meri, ako nešto radite uz pažnju? Posmatrajte sebe na taj način u svakom trenutku. Kada shvatimo da nas ta mašina od Ličnosti pomera tamo-amo i uspostavlja kontrolu u svakom trenutku, počinjemo da stičemo uvide u to šta znači shvatiti svoju mehaničnost. Počinjemo da razumemo da je to razlog zašto je to shvatanje definisano kao jedan oblik Pamćenja sebe. Vidite da ne možete dospeti izvan sebe, ako sve u sebi shvatate kao sebe. Kako ćete preskočiti maticu sa svim tim što nosite sa sobom? Kako ćete izaći iz zatvora ako insistirate da sve to ponesete sa sobom? Treba da izbegavate sebe. Treba da budete strpljivi sa sobom sve dok sva ta buka koju Ličnost pravi ne prestane i vi najzad možete da budete sa „sobom“.

Postoji fraza, koja se često koristi u Radu, kao i u drugim ezoterijskim tekstovima, koja kaže da je Čovek u zatvoru. G. je ima običaj da kaže da niko ne shvata svoju situaciju. „Svi vi“, govorio je, „ste u zatvoru i sve što možete poželeti, ako ste senzibilni ljudi, jeste da pobegnete. Međutim, niko ne može pobeći iz zatvora bez pomoći onih, koji su ranije pobegli. Samo oni vas mogu naučiti na koji način je beg moguć.“ Tokom jednog perioda njegova omiljena izjava je bila da, kako bi čovek u zatvoru imao šansu da pobegne, on prvo mora shvatiti da je u zatvoru. Sve dok propušta da to shvatimo, dok god misli da je slobodan, on nema nikakvu šansu. Ukoliko ne shvatimo svoju mehaničnost, mi zamišljamo da smo slobodni. Zamišljamo da sve radimo sami, po svojoj volji. Taj zatvor, o kome je G. često govorio, pre svega je vaša Ličnost. U slučaju g. Smita, njegov zatvor je g. Smit, koga on uopšte ne opaža i koga uzima kao sebe. Šta treba da radi? Treba da podeli sebe na ’Ja’ i g. Smita. Čitavog dana je sa g. Smitom i tako ima mnoštvo prilika da ga posmatra i ne može kao izgovor da kaže da nikako ne može da ga dobije telefonom. Budući da je toliko dugo sa g. Smitom, on ga ne vidi i ne zna da ga g. Smit tera da čini sve što čini. Videćete da čovek pri susretu sa g. Smitom zaista ne treba da kaže samo: „Kako ste?“, već treba da doda: „Kako je g. Smit?“ A g. Smit treba da odgovori: „O, g. Smit je u odličnoj kondiciji, ali ja sam slabog zdravlja.“

Sada, nemoguće je pomoći tom čoveku da se odvoji od g. Smita tako što pokušavamo da ga prisilimo na to. On će reći da ne veruje da postoji takav zatvor kao što je g. Smit i da je to samo ime i raspravljaće se sa vama i zahtevati da se to dokaže. Naravno, to je nemoguće, jer on je jedini koji može osloboditi sebe. On sam mora videti da, iako zamišlja da on ima svoj sopstveni put, g. Smit je u stvari taj, koji ima svoj put i mora da oseti svu svoju bespomoćnost u prisustvu g. Smita. Naravno, to jedino može biti postepen, isprekidan proces, koji se proteže tokom godina samo-proučavanja. Međutim, jednom, kada ga on započne, jednom, kada na trenutak uoči prisustvo g. Smita, tada njegovo eventualno oslobođenje počinje da bude moguće. Umesto da se suprotstavlja ideji posmatranja, on počinje da ga koristi inteligentno i tada njegov život postaje podeljen na dve struje: jedna će biti život g. Smita, a druga će biti istorija i refleksija ’Ja’ koje posmatra g. Smita. Jer tokom dugo vremena on će voditi taj dvostruki život, što je veoma često bolno. Međutim, ukoliko ne dopusti sebi da postane negativan, postepeno će uočiti da nova značenja ulaze u njegovo razumevanje. Nešto počinje da se događa sa njim. I ta promena, koliko god da je neznatna, nastaje usled šoka, koji je dat na tački 6 kroz koju novi uticaji dospevaju do čoveka.

To je jedan oblik joge, koji je zasnovan na meditaciji o sebi i o tome ko smo i čemu čovek može reći ’Ja’. U ovom Radu, kada kažemo ’Ja’, moramo upitati sebe: „Koje ’Ja’?“ Shvatanjem da čovek koristi termin ’Ja’ potpuno pogrešno, počinje čovekov praktičan rad na sebi. To spada u šok na tački 6, jer može povećati svesnost – svesnost čoveka o samom sebi. To počinje da vam daje potpuno novi odnos prema sebi. Recite ponekad sebi u trenutku neke aktivnosti: „Koje ’Ja’?

Sada, dao bih vam primer u vezi sa osobom koja počinje da shvata mehaničnost. Mehaničnost znači reagovanje – reagovanje kao što uvek radite uz sve. Mislim da treba da razmislite o tim ličnim opservacijama o tome šta znači biti mehaničan.

„Uvek ću se sećati ogromnog i radosnog osećaja slobode koji sam iskusio kada sam iznenada, na sastanku, shvatio šta izreka Rada ’Ne moraš da reaguješ’ može značiti za mene i moj život.

Život bi mogao da se transformiše. Ne bih više bio u milosti života. Našao sam način da postupam sa životom. Ne moram da reagujem. Niko i ništa me ne mogu povrediti čak ni dotaći, ako nađem snagu da ne reagujem. Rešenje teškoća leži u meni. Imam moć, ukoliko budem mogao da naučim da je koristim, da život učinim bezopasnim po sebe. Život nije gospodar. Mogu da prevladam teškoće i nesreću života, postajući pasivan prema njima, ne reagujući na njih.“


Нема коментара:

Постави коментар