Birdlip, 09. april 1944.
ENEAGRAM
X – početak šoka na tački 6
Posle intervala od nekog vremena vratićemo se osnovnoj ideji Rada
da je, kako bismo se probudili, neophodno posmatrati sebe i uočiti kakav je
čovek u sadašnjem trenutku. U kom delu vas je ono što ste u sadašnjem trenutku?
Ono je u svim ulogama u centrima, izvučeno na površinu određenim delovanjem
života na vas. Šta to znači? To znači da ste od detinjstva položili u sebe
određene asocijacije, koje su reprezentovane u vašim centrima i koje deluju
mehanički. Svako ovde je položio u svoje centre određene poglede i načine na
koje posmatra stvari, od svoje majke, oca, bolničarki, ljudi koji ga okružuju.
Svi vi posmatrate tu konstrukciju kao sebe. A to je samo obrazac svih mogućih
„sopstava“. Ipak, to je veoma teško shvatiti. Sve te asocijacije, položene u
centre od najranijeg detinjstva, obrazuju određenu vrstu obrasca osobe. I ovde
bih želeo da kažem, zar nije neverovatno da niko ne pomišlja na to, da je on
ili ona u svakom pogledu fiksirana, određena vrsta osobe – osobe, koja se uvek
ponaša na ovaj ili onaj način i tako dalje? Interesantno je, jer svako ima
ideju da su on ili ona sasvim slobodni i da mogu da se ponašaju, deluju,
razumeju i tako dalje upravo onako kako žele. To je iluzija. Ličnost, koju su
konstruisali Mama, Tata, Bolničarka, Škola itd. je veoma moćna. Ona uvek deluje
za vas. Ipak, mi imamo viziju, osećaj, ideju da smo slobodni i da ni na koji
način nismo predodređeni, ni na koji način fiksirani, ni na koji način mašine.
Rekao sam da je to iluzija. Ipak, u isto vreme, to nije iluzija, u smislu da je
moguće razložiti mašinu ličnosti i postati slobodan. Za to je neophodno plaćati
i plaćati tokom dugo vremena. Rad treba to plaćanje da učini ispravnim. Ono
počinje Samoposmatranjem. Šta Samoposmatranje znači? To znači posmatrati kakvi
ste, kako reagujete, šta vas čini negativnim i tako dalje. Ovaj Rad vas posebno
uči da posmatrate određene strane sebe bez osuđivanja – to jest, bez
opravdavanja sebe na ovaj ili onaj način. Da biste videli šta uzimate kao sebe,
da biste videli mašinu koja odgovara, mašinu koja se ponaša, mašinu koja misli,
mašinu sa predrasudama, osećanjima – to je ideja iza samoposmatranja. Složićete
se sa mnom da osoba ne može da se promeni, dok ne vidi sebe. Međutim, ljudi
prave najfantastičnije i najnedelotvornije pokušaje da vide sebe. Obično misle
da je potrebno da puše ili jedu manje ili da ustaju ranije ili da rade više na
svojim profitabilnim poslovima. Sada, ovaj Rad ne počinje ničim te vrste. On
počinje od čovekove psihološke strane. Čovek prvo mora da posmatra tu stranu.
To je ono gde se nalazi ono što posmatrate kao sebe. Prvo mora doći do promene u mozgu, promene u načinu kako gledate
sebe, promena u samom vašem osećaju sebe. Kao što znate, svako je identifikovan
sa sobom. A oni očekuju da počnu od sebe takvih, kakvi su. U Radu je reč o tome
da se to „vi“ – to „sebe“ – učini pasivnijim. Ko ste vi? Šta ste vi? Vi ste
konstrukcija koja je beskorisna ili gotovo beskorisna za vas. Ali vi ste rob te stvari koju uzimate kao datu – to „vi“, to
„sebe“. Ovaj Rad to treba da promeni – tu osnovu na kojoj počivate, tu stvar u
vama, koju nikada ne dovodite u pitanje i nikada ne vidite. Život je položen dole
u nas, prvenstveno našim imitiranjem - hiljade stavova, odbojnika, slika,
gramofonskih ploča – u stvari, hiljada asocijativnih obrazaca. Osećamo se
neprijatno ako ih ne sledimo. To je korigovanje sebe. Rad govori o prestanku
identifikovanja sa sobom, formiranim delovanjem života, sobom, položenim u
ličnost. Sigurno, ovo je veoma teška materija i nije za glupe. Orijentisati se
na novi način nije laka stvar. Morate izaći ispod tog „sebe“. Rad ne može učiniti ništa za vas, ako počnete
od „sebe“ – ili „vas“ – to jest, od ličnosti. I ovde se mnogi gube i ne mogu da
vide značenje Rada. Svako ima uzvišen osećaj o sebi, takvom kakav je. Međutim,
on je na pogrešnom mestu – u ličnosti. Ličnost nije sveta stvar u vama. Dublja
osećanja sebe uvek imaju taj čudesno kvalitet svetosti, koji pruža blaženstvo.
Međutim, mi tu stvar, „sebe“, uzimamo kao svetu – i imamo osećaj na pogrešnom
mestu – to jest, u samopoštovanju, u osećaju da smo u pravu, u sjajnoj
prošlosti, u obrazovanju. Neophodno je pomeriti taj osećaj, ići iza sebe,
obnoviti ga. Pripisivati sebi nešto tako duboko, nešto tako puno značenja, kako
to reč „sveto“ implicira, predstavlja zločin protiv sebe.
Možda se sećate, neki od vas, kako u legendi o Svetom Gralu mladi
vitez, koji je izjahao da nađe školu ili zamak, nije smeo da sluša svoju majku.
Tu postoji mogućnost za najsirovije interpretacije. Ali šta to znači? „Majka“
je izvor vašeg delovanja i osećanja i mišljenja. Čovek mora da otkaže
poslušnost svojoj ličnosti. U ovom radu, šta je to što treba da posmatramo? Tu
stvar, koju uzimamo kao sigurnu i kojoj po čitav dan govorimo ’Ja’. Ali to nije
’Ja’. To nije pravo ’Ja’. To je mnogo stečenih ’Ja’. To je mašina, mašina
stečenih ’Ja’. Čovek je čvrsto pričvršćen za nju. Sluša je u svakom pogledu.
Ona kaže nešto – i vi mislite da vi to kažete. Ona učini nešto – i vi mislite
da vi to činite. Ona oseti nešto – i vi mislite da vi to osećate. Ona pomisli
nešto – i vi verujete da vi to mislite. To je obrazac, nađen u velikim
asocijativnim ili tihim oblastima mozga. To je vaš obrazac, vaš popis, vaš pokušaj
da formirate sebe. To je mali set električnih veza, milijardi njih, zbog kojih
morate uvek da pozovete ista mesta i da dobijete iste brojeve. To je mašina u vama. „Kako“, rekao je G. jednom „je
moguće učiniti da utisci padnu na nova mesta u centrima? To je moj zadatak.“
Počeo je navodeći ljude da prave nove pokrete. I takođe je počeo navodeći ljude
da čine stvari, koje nisu navikli da čine. „Istina je“, rekao je, „da sve
postaje mehaničko posle izvesnog vremena. Kako učiniti stvari novim. Sve
postaje mehaničko …“. Šta vi mislite? Da li ste uzeli ovaj dan sasvim
mehanički? Da li ste uzeli svoje domaće probleme kao i uvek? Da li ste pokušali
da transformišete bilo šta,
posmatrajući ga na novi način? To je teško, ali je moguće. To je vrhunski
zadatak Rada - osloboditi se stečenog mehaničkog načina shvatanja svega u
skladu sa jednim obrascem, jednim setom asocijacija, jednom idejom o tome šta
je dobro ili loše.
Predmet ovog Rada je sopstvo. Vi i sopstvo niste isto, ali ih
uzimate kao isto. Ljudi se identifikuju sa sobom. Vi se identifikujete sa sobom
i tako to sopstvo postaje vi. Međutim, vi ste mnogo stariji od tog sopstva. Budući
da ne poznajemo sebe, mi ne znamo da u nama postoji bilo šta što se razlikuje
od nas i spoljašnje sopstvo se fuzionira sa unutrašnjim vi i tu nema odvajanja. Posmatranje sebe počinje da stvara
odvajanje. Ono počinje da odvaja sopstvo od vas. U početku to „vi“ je samo
Posmatračko ’Ja’. Ipak, iz Posmatranja se pojavljuje Zamenik Nadzornika, koji
vodi do Nadzornika, koji se sa svoje strane otvara za Pravo ’Ja’. To ste vi. I to vi je nedostižno, ako sopstvo posmatrate kao vas. Otići iza sebe
nije sasvim ono što ljudi misle. Često su najviše identifikovani onda kada
misle da ostavljaju sebe iza. Rad daje neka interesantna učenja o tome šta
treba da posmatramo i ostavimo iza. Međutim, ljudi imaju tendenciju da misle da
već znaju i prave problem oko, recimo, jela, ili, recimo, pušenja ili uskraćuju
sebi pristojnu odeću ili vožnju autobusom kada to nije neophodno. Takva ’Ja’
treba da budu posmatrana i treba da se odvojimo od njih. Ona u osobi mogu da
formiraju veoma moćan sistem tiranije. Javljaju se iz ranih asocijacija. Osoba
može da ostane njihov rob tokom čitavog života. To je sumorno ropstvo, koje ne
vodi nikuda. Sada, tokom samoposmatranja počinjete da uočavate gde ste vezani i
za šta ste vezani. To će biti u skladu sa osećajem Rada, jer Rad iznosi Život i
njegovo delovanje u vama na videlo. Rad je protiv života. Život je kreirao ’Ja’
koja nas iskorišćavaju i čak jedu. Ima ih svakakvih vrsta. Pretpostavimo da od
uticaja Rada možemo da napravimo bič i da isteramo sva ta ’Ja’ – verovatno bismo
bili veoma iznenađeni onim što je isterano – mislim, onim što je Rad procenio
kao beskorisno.
Prvi korak u Radu je početi sa oslobađanjem sebe od sebe. Ovaj rad sopstvu
ne dodaje ništa, već uzima od sopstva i samo ono beskorisno je ono što Rad teži
da uzme.
Нема коментара:
Постави коментар