Već smo
govorili o ideji da je šok neophodan za progresivni i kontinuirani razvitak
stvari i videli smo kako Zakon Sedam iz određene perspektive može da se nazove
Zakon Šoka. Tokom razvitka neke stvari, bilo da je reč o rastu živog bića ili o
razvoju neke ideje ili o učenju neke teške materije ili o sprovođenju nekog
poduhvata ili o transformaciji jedne stvari u drugu, sukcesivni stepeni mogu da
budu predstavljeni notama silazne oktave: Do, Re, Mi, Fa, Sol itd.
Sada, šok mora da dođe između stepena Mi i stepena Fa,
da bi se ta stvar nastavila u pravilnom poretku razvitka. U suprotnom, ona će
odstupiti od kursa i postati nešto drugo. Stepen Fa neće biti
dostignut. Poznata nam je činjenica da civilizacija ne nastavlja iza te tačke,
niti mi lično. To je zbog toga, što je šok neophodan, a on nije dat ili nije
primljen ili nije stvoren.
Proučimo
šokove u Čoveku. Kod Čoveka prvi šok, koji je neophodan za život, ne mora da se
stvara. On je dat na tački 3 Eneagrama i primljen kao vazduh koji udišemo. Kada
bi čovek odbio da diše – što nije moguće – on bi umro. Ili ako bi udisao nešto
što nije vazduh, kao što je ugljen-monoksid, šok bi bio dat, ali ne
i primljen – to jest, on bi disao, ali ne vazduh i umro bi.
Morate razmisliti o ove dve strane šoka i takođe o činjenici da šok vazduha
mora da se odvija u ne tako dugim intervalima. Davanje i primanje tog šoka je
od suštinske važnosti za život. Ukoliko on nije dat, fizički organizam prestaje
da radi. Setite se sada da sve diše, uključujući i zemlju. Veoma je
interesantno shvatiti da sve diše i da je taj šok neophodan u svim stvarima.
Međutim, budući da su Zakon Sedam ili Zakon Šoka u svim stvarima (zajedno sa
Zakonom Tri), to nije iznenađujuće.
Kod Čoveka
su dva druga šoka moguća, ali nisu esencijalna. Ona mu nisu data,
niti su primljena, već moraju da se stvore. Pozicija ta tri šoka pokazana je na
uglovima trougla na tačkama 3, 6 i 9. Čovek, koji ima samo prvi šok, na 3, da
deluje u njemu, predstavlja čoveka određene vrste. Čovek, koji ima prvi i drugi
šok, koji deluju u njemu, jeste čovek drugačije vrste. Čovek, koji ima ta tri
šoka, koji deluju u njemu, jeste čovek potpuno različit od prvog i drugog
čoveka.
Stvaranje
te tri vrste čoveka opisano je u progresivnom poretku u prva dva poglavlja
Postanja u vezi sa 7 dana stvaranja, koje deli Čoveka na 7 različitih
kategorija i ne uzima ga kao jednog niti kao istog. Prva široka razlika je
napravljena između Mehaničkog Čoveka i Svesnog Čoveka. Prvi opis Čoveka u Postanju
je opis mehaničkog ili mrtvog Čoveka – u stihu 2. U Radu se za mehaničko
čovečanstvo kaže da je u snu i ponekad da je mrtvo, kao što se kaže da su mnogi
ljudi, koji hodaju naokolo, odavno mrtvi. Na sličan način, u Novom zavetu Hrist
govori o „mrtvima koji sahranjuju svoje mrtve“. Mehanički Čovek nema šok, koji
deluje u njemu, osim mehaničkog šoka disanja. Međutim, termin dah ili disanje
je nešto što se takođe odnosi i na drugi šok, kao što ćemo videti. Poenta ovde
je da se u Postanju i u ovom Radu i u Novom zavetu pojavljuje ideja mrtvog čoveka,
mrtvog, živog Čoveka. Da bi se probudili iz stanja mrtve osobe, muškarac ili
žena sebi prvo moraju dati drugi šok, na tački 6. Ta osoba je u Postanju
opisana kao ono što sledi posle „mrtvog“ čoveka. Razmotrimo prvo „mrtvog“
čoveka. Nemoguće je opisati ga ukratko. To je čovek čula, bez unutrašnjeg
života, čovek koji svoje moći pripisuje sebi, čovek samoljublja, za koga ono
realno leži samo u spoljašnjem životu, čovek koji nije počeo da misli ili oseća
nešto iznad sebe. Ovaj čovek se u Postanju naziva „bez obličja i pust“,
To je čovek tame u kome nema svetlosti. Treba li da pretpostavimo da sami nismo
u tom stanju? Ovo stanje tame čoveka se spominje i u Starom i u Novom zavetu. U
Isaiji je rečeno: „Ljudi, koji hodaju u tami, ugledali su veliko svetlo.“ (IX
2) i u Jovanu: „Svetlo sjaji u tami; a tama to ne shvata.“ (I5) što znači da je
ezoterijsko učenje, reprezentovano u Hristu, došlo kao svetlo u one u tami uma
i razumevanja. Da uzmemo jedan primer – taj mrtav čovek ili čovek tame uma je
čovek Hasnamus, koji je spomenut u Radu – naime, čovek, čija
dobrobit zavisi od nesreće hiljada i miliona drugih. Napoleon je dobar primer.
Takav čovek ne može da razmišlja u terminima iznad sebe i onoga što želi. Ne
postoji „ljubav za bližnjeg“ – to jest, emocionalni razvitak iznad samoljublja
i ličnog interesa. Ili, u terminima Rada, ne postoji sila iskrenog spoljašnjeg
pridavanja značaja, ne postoji sposobnost da se istinski stavi u poziciju druge
osobe i da misli i oseća kao što ona misli i oseća, osim ako to nije povezano
sa njegovim sopstvenim interesom i ličnom sferom sopstvenih zasluga. To je
opšte stanje Čoveka. U Radu je neophodno prevazići to stanje i veoma je teško
to učiniti za svakoga, bez izuzetka. Međutim, neophodno je učiniti tako, jer je
korak, koji treba preduzeti, iznad onoga što čovek jeste u
sadašnjosti. Prvi rekvizit je šok, koji se daje čovekovom sadašnjem stanju
mišljenja i osećanja. Čovek mora početi da misli drugačije, a zatim i da oseća
na novi način. Međutim, dok se ne susretne sa nečim što to omogućava, korak
neće biti napravljen. Tako će čovek nastaviti da stvara istu notu kroz čitav
život – kako većina ljudi radi.
Sada,
pogledajmo čoveka, koji počinje da daje sebi drugi šok na tački 6. On je opisan
u Postanju. To više nije mrtav čovek, bez obličja i pust.
Pogledajmo na trenutak Eneagram na tački 6. Ovde je tačka gde ezoterijsko
učenje može da uđe u čoveka i započne u njemu novu oktavu. Pogledajte prvu
oktavu, napravljenu od mehanički datog i mehanički primljenog šoka fizičkog
vazduha i obratite pažnju na to gde ona ide. Sada, pogledajte tačku 6 gde je
ulazak nečeg novog moguć. Rekao sam da je moguć. On
nije neophodan za običan život. Međutim, to je tačka gde je
nešto moguće. Ovde Rad ulazi u plan čoveka, sagledan u svetlu
samo-razvojnog organizma kreacije. U Postanju je ideja da je čovek
samo-razvojni organizam sadržana u prvom redu: „Na početku stvori Bog nebo i
zemlju“ to jest, dva nivoa, više i niže. To se odnosi na mrtvog čoveka, jer
se kaže: „I zemlja beše bez obličja i pusta; i beše tama nad bezdanom“
Čovek je mrtav u sebi – ipak on je stvoren od strane Boga, noseći i nebo kao i
zemlju u sebi. To jest, iako je mrtav, on ima mogućnosti za razvitak, prvo u
odnosu prema „zemlji“, a tada prema „nebu“. Spoljašnja strana čoveka je
„zemlja“, a unutrašnja „nebo“. Da bi se „mrtav“ čovek promenio, njegova zemlja
mora biti razvijena i obrađena, ali mu prvo mora biti dato svetlo. I tako se kaže: „I reče Bog,
neka bude svetlo.“ To je prvi stepen, kada je mrtvo počelo
da postaje živo. Taj čovek, koji se budi, taj čovek, koji ustaje iz mrtvih, taj
čovek, koji traga za time da uđe u sopstveno nebo kroz svetlo, koje nije tama –
i shvatite ovde da je život čula i inteligencije bazirane na njima, tama –
kažem, taj čovek, koji se budi, možda dostiže stepen bića, stvorenog po slici
Boga. Šestog dana „Bog stvori čoveka po sopstvenoj slici, po sopstvenoj slici
Bog stvori ga.“ Sve to prethodi onome, što se odnosi na Čoveka, koji ustaje iz
„mrtvih“ i stepena, koji vodi ka postajanju „po slici Božijoj“. Ponoviću ovo.
Na čoveka na njegovom najnižem, najmračnijem nivou odnosi se ovo: „I zemlja
beše bez obličja i pusta; i tama beše nad bezdanom: i duh Božiji dizaše se nad
vodom.“. To je početak buđenja. Tada dan za danom – to jest, stupanj po
stupanj, drevnim jezikom parabola – zemlja Čoveka je obrađena i konačno je
Čovek stvoren „po slici Božijoj“. „I stvori Bog čoveka po obličju svojemu, po
obličju svojemu stvori ga.“ Sada, sedmog dana je očigledno stvoren drugi čovek
(cf.Ch.II). Za tog čoveka se kaže da „mu je Bog udahnuo kroz nozdrve dah života
i Čovek je postao živa duša.“ Ovde imamo čoveka u kontaktu sa Bogom. On nije
samo imitacija ili slika Boga, već zaista živa duša u kontaktu sa dahom Božijeg
duha.
Pogledajmo
o koje 3 vrste čoveka se govori u ova dva otvorena poglavlja Postanja – mrtav
čovek, čovek po slici Boga i Čovek koji je postao živa duša. Preko komentara bih
želeo da povežem ta 3 čoveka sa 3 šoka, koja su pokazana u trouglu Eneagrama.
Već sam govorio o mrtvom Čoveku – to jest, Čoveku u kome deluje samo prvi šok.
(Ovde bih ponovio da dajem komentar na Eneagram.). Jasno je da drugi Čovek može
da postoji, čovek u kome su na delu i prvi i drugi šok. Uporedio bih tog Čoveka
sa Čovekom, stvorenim po slici Boga i kasnije bih uporedio Čoveka u kome deluju
sva 3 šoka deluju sa čovekom, stvorenim sedmog dana kao „živa duša“ – to jest,
ne po slici Boga, već čoveka, koji je na neki način direktno povezan sa
najvišim nivoom razumevanja mogućim za Čoveka, što je ovde izraženo kao
udisanje duha ili daha Božijeg. Ovaj čovek se u Radu naziva Čovek broj 7 –
najviša kategorija Čoveka u ovom sistemu se naziva Čovek br. 7. Za njega se
kaže da je čovek, čije su znanje i biće na najvišem nivou i toliko ujednačeni,
da je sve njegovo razumevanje praktično. To znači, kao prvo, da ne postoji
ništa što on zna, a ne može da uradi. To jedinstvo
znanja, bića i razumevanja pripada samo Čoveku br. 7 i sledstveno tome je
rečeno da svi koji pripadaju kategoriji Čoveka br. 7 razumeju jedni druge i
govore isti jezik. Uz nekoliko kontrasta ćemo osvetliti ono stanje stvari, koje
pripada našem nivou i svetu uopšte, gde niko ne razume nikoga i gde ne postoji
zajednički jezik, čak i među ljudima koji govore isti jezik u uobičajenom
smislu. Čak i samo iz ove refleksije, koja je razumljiva, možemo
shvatiti nešto o nivou Čoveka br.7 kao kontrast našem sopstvenom nivou. Vidimo
odjednom da takav čovek mora pripadati drugačijem svetu, psihološki. Naš svet
živi u Ciklusu Babilona, u jezičkoj zabuni – ne samo u bukvalnom smislu, već u
konfuziji nerazumevanja na našem nivou. Ovde, u ovom Radu, pokušavamo da u
prvom koraku naučimo zajednički jezik, kako bismo mogli da razumemo
jedni druge nešto bolje i kako bismo bili u stanju da razgovaramo jedni sa
drugima na pravi način. U svakom slučaju, nećete se složiti da je taj
korak postignut, ali se možete složiti da je on moguć i razumljiv. Sada, ako
smo svi u kontaktu sa istom stvari i osećamo je na isti način, trebalo bi da
imamo isto razumevanje. Čovek br. 7 je u kontaktu sa višim centrima. U Postanju,
poslednji stvoreni Čovek, koji ima „živu dušu“, u kontaktu je sa Bogom.
Što se nas
tiče, mi treba da imitiramo više stanje. Treba da budemo slika Boga. To može
izgledati fantastično, ali ne mislim da će tako biti. Ukazujemo na čoveka, koji
počinje da sebi daje drugi šok. On se može uporediti sa Čovekom, „stvorenim po
slici Božjoj“. On je slika: nije u direktnom kontaktu. On nije mrtav, niti je
„živa duša“, već je između. Neću to dalje objašnjavati.
Vratimo se
drugom šoku – to jest, prvom šoku, koji nije neophodan za život. On nije
neophodan za život, ali je od suštinske važnosti za buđenje iz sna. Setite se
da je na početku Čovek stvoren od zemlje i neba i da inače ne bi bilo, niti bi
moglo da bude bilo kakvog ezoterijskog učenja, zasnovanog na Čoveku, koji
dostiže drugo ili više stanje samog sebe, pod nazivom „nebo“. Ukoliko to više
stanje upravlja nižim stanjem, ili „zemljom“, tada će molitva iz Očenaša o
volji neba ostvarenoj na zemlji, biti ispunjena. Sada, prvo se duh Božiji kreće
iz dubina, a tada je stvoreno svetlo. Da bi počeo da se budi, čovek mora da se
susretne sa ezoterijom i njenim dubinama i njenim idejama i njenim gledištima.
To je svetlo. Tada čovek mora da uči da posmatra sebe na takav način, da odvoji
sebe od sebe (u mom slučaju ja od Nikola) i takođe da odvoji sebe od
beskorisnih raspoloženja, misli, osećanja, od svih vrsta identifikacije, stanja
sna i negativnosti itd. To je značenje reči:
„I reče
Bog, neka bude svetlost. I bi svetlost. I vide Bog da je svetlost dobra: i
rastavi Bog svetlost od tame. I svetlost Bog nazva dan, a tamu nazva noć. I bi
veče i bi jutro, dan prvi.“
To se
naziva jedan dan – to jest, prvi stupanj buđenja, prvi stupanj postajanja
svesnijim, jedan dan u stvaranju Budnog Čoveka. I može se reći da je to naše
opšte stanje. Neki osećaju da se nešto pokreće, neki vide svetlost itd. U onoj
meri, u kojoj praktikujemo Rad i primenjujemo ga na sebi, mi dajemo sebi drugi
šok. Govorim uopšteno. Mislim – i to sam ranije već rekao – da delovanje ovog
Rada na čoveka kao celinu počinje drugim šokom. Da bismo posmatrali sebe, da
bismo uočili šta se zbiva u nama, da bismo odvojili sebe od beskorisnih stanja
i počeli da vidimo svoje slike, da se sećamo svojih ciljeva, da se borimo
protiv identifikacije sa svakim raspoloženjem i mišlju – i tako dalje, sve to
pripada drugom šoku, čiji je cilj da poveća svetlost svesti tako da postanemo
svesni sebe, kako bi sa time počeli.
Pokušajmo
da iznova formulišemo ono što je rečeno u komentaru o Eneagramu. Čovek je rođen
za unutrašnji razvoj. To je ono, o čemu ovaj Rad uči. Iz tog razloga on ima
zemlju i nebo u sebi. Ukoliko bi bio samo zemlja, bio bi nesposoban za bilo
kakav unutrašnji razvitak. Da bi se stvorio samo-razvojni organizam, morate
naučiti da u sebi imate već stvoreno više moguće stanje sebe. Na primer, jaje
je rođeno sa mogućnošću da postane ptica. Ono zbog toga ima zemlju i nebo
sadržane u svom začetku. Seme, žir itd. su u istom položaju. Čovek može ostati
zemlja i u tom slučaju on služi prirodi. Ali da ponovimo jezik prvih stihova
Postanja: „Na početku Bog stvori nebo i zemlju.“ Ukoliko zamišljate da Postanje
govori o nastanku sveta, sunčevog sistema, pravite veliku grešku. Ezoterijska
literatura se uvek bavi samim Čovekom i njegovim mogućnostima. Ezoterijska
nauka se bavi Čovekom samim i Čovekom u sebi i onim što on može da postane i
njegovim značenjem. Obična nauka se bavi spoljašnjim svetom i prirodom njegove
strukture i tako dalje. Postanje je ezoterijska knjiga, ne naučna knjiga i
budući da se ezoterija bavi Čovekom i njegovim mogućnostima, kada kaže „na
početku Bog stvori nebo i zemlju“, to se odnosi na Čoveka, to se odnosi na to
jaje, to seme, taj žir, koji su stvoreni sa mogućnošću da dosegnu viši nivo
razvitka. Niži nivo se naziva zemlja, viši nivo se naziva nebo. Žir sam po sebi
je zemlja, međutim, ako tokom sukcesivnih stupnjeva on umre u sebi i možda
postane hrast, on doseže nebo – to jest, viši nivo razvitka sebe. Međutim, na
početku je žir stvoren sa svojom zemljom i svojim nebom, svojim nižim nivoom i
svojim višim nivoom. Sada, vi znate da zemlja čoveka mora da se ispuni mislima,
idejama, emocijama, afektima, konceptima, pre nego što čovek dosegne viši nivo
sebe. Sve to je reprezentovano fizičkim objektima – Čovek može da dosegne
stupanj svog unutrašnjeg razvitka, o kome se govori u stihu 11, da zemlja rađa
bilje, što nosi seme, i drvo rodno, što donosi plod. To se odnosi na različite
nivoe razumevanja, različite nivoe znanja i konačno, čovek je stvoren po slici
Božijoj. Sa tačke gledišta ezoterije, čovek nije samo njegovo fizičko telo,
njegova snaga, njegovo nasilje, njegovi primitivni instinkti: čovek je
razumevanje, sa ezoterijske tačke gledišta i postoji samo mali broj ljudi sa te
tačke gledišta. U čitavoj ezoteriji reč je o prevladavanju nasilja, povećanju svesti,
prvo kod sebe, a zatim kod drugih. Supermen nije ogromna replika običnog
čoveka: supermen je potpuno različita vrsta čoveka. Običnom mehaničkom čoveku –
to jest, čoveku manje-više kao što smo i mi još uvek – dat je prvi šok, ali
početak nove vrste čoveka počinje od tačke gde se – da citiram Postanje –
„duh Božiji dizaše nad vodom.“ Kao što znate, voda se odnosi na istinu, u
jeziku parabola. Kada čovek ima magnetni centar u sebi, iako ta zemlja može
biti „bez obličja i pusta“ i u debeloj tami, on će osećati da mora postojati
nešto više od spoljašnjeg sveta čula u kojem se nalazi. I tako se nešto može
pokrenuti u njegovom umu, što je osnova za razumevanje istine i to novo stanje
može biti da on počne da vidi svetlo. Međutim, ukoliko ne postoji pokret u
njemu u tom smislu, ukoliko on oseća da je realnost samo u svetu čula u tom
kaleidoskopu konfuzije, koji se stalno okreće, tada se duh ezoterije neće
pokrenuti u njemu i Bog – to jest, ezoterija – neće biti u stanju da stvori
svetlo. Završimo ovaj komentar rečima da je ezoterično znanje svetlo. Ono je
svetlo za one, koji su se već pokrenuli. I šok ezoterije dolazi na tački 6 u
Eneagramu.
Beleška
Trougao, o
kome ćemo više govoriti, ima u sebi tri tačke obeležene brojevima 3, 6, 9.
Dotakli smo se samo tačaka 3 i 6. U Radu se te tačke nazivaju „Tačke Šoka“.
Tačka 3 je mehanički šok, koji zadaje vazduh, uvučen u pluća, a prima krv.
Tačka 6 se naziva tačka Prvog Svesnog Šoka, jer on nije dat mehanički. Iz tog
razloga tačka 6 se ponekad naziva Prvi Svesni Šok, a tačka 9 Drugi Svesni Šok.
Ta nomenklatura se zasniva na konceptu mehaničkog i svesnog. Međutim, može se
prvo govoriti o šokovima kao prvom, drugom i trećem. Sledeći put ćemo govoriti
o trouglu u svetlu da je on Sveti Duh, da se poslužim ezoteričnim jezikom
Biblije, i takođe o tome kako udisanje i izdisanje na tački 3 korespondira sa
nečim sličnim na tački 6.
Нема коментара:
Постави коментар