24. 11. 2011.

ČETVRTI PUT - Maurice Nicoll: ČETIRI TELA ČOVEKA II

DRUGI DEO

Prošli put smo se donekle približili ideji o drugim telima Čoveka pored fizičkog tela. Večeras ćemo čuti ono što se može nazvati čisto teoretskim učenjem o Četiri tela čoveka, koje je originalno dao G. Ali morate razumeti da je oblik, u kome je ono dato, da tako kažem, visoko kompresovan. To je samo kratki pogled na čitav predmet i dat je tokom dve prilike. Ali je izričito rečeno da je veoma mnogo drugih ideja uključeno u tu prvu prezentaciju i da je potrebno mnogo modifikacija, da bi se razumeo taj veoma obiman predmet. Vi znate da se prilikom predstavljanja nekog teškog predmeta ljudima, koji o njemu ne znaju ništa, prvo mora dati prikaz opšteg koncepta čitave materije. Na primer, ako putnik želi da napravi predavanje o nekoj nepoznatoj zemlji, koju je posetio, prvo će svima dati opšti prikaz. Ovo predavanje o Četiri tela, koje je G. dao pre mnogo godina i koje je snimio g. Uspenski, se mora shvatiti kao opšti nacrt. Kasnije je napravljeno dosta modifikacija te originalne prezentacije. Time ćemo se baviti kasnije, tokom narednih predavanja, ali mislim da je za vas najbolje, da sada dobijete opšti pregled u vezi sa Četiri tela čoveka, kako je on dat na čisto teoretski način, tako da kasnije mogu da se nadovežem na to, znajući da vam je to već poznato.

Ovde ću vas ponovo podsetiti da u Jevanđeljima postoje sasvim očigledni pokazatelji da čovek mora da stekne novo telo. To je izraženo rečima da čovek mora biti ponovo rođen da bi video Kraljevstvo Nebesko. Čovek je jednom rođen u svom fizičkom telu, ali čovek, koji živi u fizičkom telu, mora da stekne drugo ili psihološko telo. I kada ga stekne, on je ponovo rođen. Vi svi razumete da čovek nije samo svoje fizičko telo. Formiranje drugih tela, ono što čovek zaista jeste, to je psihološki čovek, koji živi u fizičkom telu. Formiranje drugih tela se odnosi na psihološkog, ne na fizičkog čoveka. Ono se odnosi na centre u čoveku, koji su psihološki. Organizacija tih centara čini osnovu formiranja drugih tela, koja mogu da prežive smrt fizičkog tela. Ukoliko je čovek psihološki u haosu, tada u njemu ne postoji ništa organizovano pored fizičkog tela. Ukoliko čovek nije ništa drugo do gomila kontradiktornih ’Ja’, onda on nema realno, stalno ’Ja’ u sebi.

Ali moram vas upozoriti da se prilikom shvatanja ovog predmeta moramo suočiti sa mnogim teškoćama. Veliko znanje nije lako razumeti. Podsetiću vas da je tokom prethodnog predavanja rečeno da ako Rad postane realan i živ u čoveku i tako dobro organizovan, da on deluje iz Rada i seća se sebe u svakodnevnom životu, da u njemu onda postoji nešto organizovano, a to je Drugo telo. Ali da bi se to odigralo, čovek nikada ne sme zaboraviti čime se bavi u Radu. On mora, kako je G. jednom rekao, doseći takav nivo, da u kom god pravcu da je guran, koliko god loše da je tretiran, nikada ne zaboravi Rad i ne deluje drugačije nego preko Rada.

Vi svi znate da Rad treba da stvori nešto novo u vama, da vam pruži nove načine za posmatranje stvari, nove načine za razmišljanje o životu. To je čitav cilj Rada. Čitav cilj Rada je da stvori nešto novo u vama – novog čoveka umesto starog čoveka. Ukoliko vidite šta to znači, tada ćete bolje razumeti šta znači kreiranje Drugog tela.

U sledećem delu ću preneti reči g. Uspenskog.



***
Na sastanku grupe, neko od prisutnih je upitao G.: „Da li se može reći da čovek poseduje besmrtnost?“

„Besmrtnost je jedno od onih svojstava, koje pripisujemo ljudima, bez dovoljnog razumevanja šta ona znače.“ – rekao je G. – Druga svojstva su ’individualnost’, u smislu ’stalnog i nepromenljivog ’Ja’, ’svest’ i ’volja’. Sva ta svojstva mogu pripadati čoveku (naglasio je reč ’mogu’), ali to sigurno ne znači da mu ona i pripadaju ili da pripadaju svima i svakome.

Da bi se razumelo šta je Čovek u današnjem vremenu – to jest, šta je on na sadašnjem nivou razvitka – neophodno je zamisliti do izvesnog stepena šta on može da bude – to jest, šta može da stekne. Samo putem razumevanja mogućeg sekvencijalnog razvoja ljudi će prestati da sebi pripisuju ono što sada u stvari ne poseduju i što možda mogu da steknu posle velikog napora i velikog rada.

U skladu sa starim učenjem, čiji se tragovi mogu naći u mnogim sistemima, starim i novim, čovek, koji je dostigao pun razvoj moguć za čoveka, čovek u punom smislu te reči, se sastoji od četiri tela. Ta četiri tela su sačinjena od sve finijih supstanci, prožimaju se međusobno i formiraju četiri nezavisna organizma, koji stoje u definitivnom odnosu jedan sa drugim, ali su sposobna za nezavisnu aktivnost. 

Razlog zašto je moguće da postoje četiri tela je u tome, što ljudski organizam, odnosno fizičko telo, takvo kakvo je, ima toliko kompleksnu organizaciju, da pod određenim okolnostima, u njemu može izrasti novi, nezavisni organizam, koji pruža mnogo pogodniji i osetljiviji instrument za aktivnost svesti nego fizičko telo. Svest manifestovana u tom novom telu je sposobna da upravlja i da ima potpunu kontrolu nad fizičkim telom. U tom drugom telu, pod određenim okolnostima, može da se razvije treće telo, koje ima sopstvene karakteristike. Svest, manifestovana u trećem telu, ima punu moć i kontrolu nad prva dva tela; i treće telo poseduje mogućnost da stekne znanje, nedostupno prvom i drugom telu. U trećem telu, pod određenim okolnostima, može da se razvije četvrto, koje se od trećeg razlikuje onoliko koliko se treće razlikuje od drugog i drugo od prvog. Svest, manifestovana u četvrtom telu ima punu kontrolu nad prva tri tela i samim sobom.

Ta četiri tela su u različitim učenjima definisana na različite načine.“

G. je nacrtao dijagram, koji je predstavljen na figuri I:

„Prvo je fizičko telo, u hrišćanskoj terminologiji nazvano ’čulno’ telo; drugo je u hrišćanskoj terminologiji ’prirodno’ telo; treće je ’duhovno’ telo; a četvrto, u terminologiji ezoterijskog hrišćanstva, je ’božansko’ telo.

Figura I
1.    telo: Čulno telo, ’kočija’ (telo);
2.    Prirodno telo, ’konj’, (osećanja, želje);
3.    Duhovno telo, ’Vozač’, (um);
4.    Božansko telo, ’gospodar’, (svest i volja)

U terminologiji određenih istočnjačkih učenja prvo telo je kočija (telo), drugo telo je konj (osećanja, želje), treće je vozač (um) i četvrto je gospodar (’Ja’, svest, volja).

Ovakva poređenja i paralele se mogu naći u većini sistema i učenja, koja u čoveku prepoznaju nešto više od samog fizičkog tela. Ali gotovo sva ta učenja, dok na manje ili više sličan način ponavljaju definicije i podele iz davnašnjeg učenja, su zaboravila ili izostavila najvažniju karakteristiku, a to je da Čovek nije rođen sa finijim telima i da ih on može tek veštački kultivisati u sebi, ukoliko postoje povoljne okolnosti, kako unutrašnje, tako i spoljašnje.

’Drugo telo’ nije nužan instrument za Čoveka. Čovek može dobro da živi bez drugog tela. Njegovo fizičko telo poseduje sve funkcije, neophodne za život.

To se, naravno, još više odnosi na ’treće telo’ i ’četvrto telo’. Običan čovek ne poseduje ta tela ili funkcije, koje sa njima korespondiraju. Razlozi za to su prvo, činjenica da fizičko telo radi sa istim supstancama, od kojih su sačinjena viša tela, ali te supstance nisu kristalizovane u njemu i tako mu ne pripadaju; i drugo, ono ima sve funkcije analogne onima viših tela, ali se one, naravno, značajno razlikuju. Najvažnija razlika između čoveka, koji poseduje samo fizičko telo, i kod koga su ostale funkcije nerazvijene, i čoveka, koji poseduje razvijene funkcije sva četiri tela, je u tome da u prvom slučaju, fizičko telo upravlja svim drugim funkcijama – drugim rečima, svime upravlja telo, kojim opet upravljaju spoljašnji uticaji života: takvim čovekom upravlja život. U drugom slučaju, komande i kontrole dolaze iz viših tela i tako čovekom više ne upravlja spoljašnji život.

Funkcije fizičkog tela se mogu predstaviti kao paralelne sa razvijenim i kristalizovanim funkcijama četiri tela na sledeći način.“

G. je nacrtao sledeći dijagram (figura II), koji je predstavljao paralelne funkcije čoveka kao fizičkog tela i nerazvijene funkcije i čoveka sa četiri tela u kome su sve funkcije razvijene.

Figura II (vidi u knjizi)

Nerazvijeni čovek ili čovek izgrađen životom: „čovek-mašina“
Život -
-    Fizičko telo, automat, koje deluje prema spoljnim uticajima;
-    Osećanja, koja proizvodi automat;
-    Misli, koje potiču iz osećanja;
-    Različite i kontradiktorne ’volje’, stvorene željama.

Razvijen čovek ili Čovek koji ispunjava volju: svestan čovek                                               
-    Telo koje sluša želje i emocije, koje su predmet inteligencije, 1. telo;
-    Emocionalna snaga i želje – koje slušaju misli i inteligenciju, 2. telo;
-    Misaone funkcije – koje slušaju svest i volju, 3. telo;
-    Gospodar - ’Ja’ – Ego – Svest – Volja, 3. Telo
-Život

(vidi grafički prikaz u knjizi)

„U prvom slučaju“ rekao je G. „to jest, u vezi sa nerazvijenim funkcijama fizičkog tela čoveka, automat ili čovek-mašina zavisi od spoljašnjih uticaja i tri naredne funkcije zavise od fizičkog tela i spoljašnjih uticaja, koje ono primi. Promenljive želje i averzije – ’Ja hoću.’, ’Ja neću’, ’Ja volim.’, ’Ja ne volim.’ – to jest, funkcije koje okupiraju mesto drugog tela, zavise od slučajnih šokova i uticaja. Mišljenje, koje korespondira sa funkcijama trećeg tela, je potpuno mehanički proces. ’Volja’ ne postoji u običnom mehaničkom čoveku – on samo ima želje; i veća ili manja postojanost želja i htenja se naziva jača ili slabija volja.“

U drugom slučaju – to jest, u odnosu na razvijene funkcije četiri tela – delovanje fizičkog tela zavisi od uticaja, koji dolaze od viših tela. Namesto neusaglašene i često kontradiktorne aktivnosti različitih želja, postoji jedno ’Ja’, celo, nedeljivo i stalno; to je individualnost, koja dominira fizičkim telom i njegovim željama i sposobna je  prevlada njegovo protivljenje i njegov otpor. Namesto mehaničkog procesa mišljenja, tu je svest. I tu je volja – to jest, moć, ne prosto sačinjena od različitih, često kontradiktornih želja, koje pripadaju različitim ’Ja’, već poreklom iz svesti i rukovođena individualnošću ili individualnim i stalnim ’Ja’. Samo takva volja se može nazvati ’slobodna’, jer ona ne zavisi od slučaja i ne može se menjati ili usmeravati spolja.

Jedno istočno učenje opisuje funkcije četiri tela, njihov postepeni rast i okolnosti njihovog rasta na sledeći način:

„Zamislite posudu ili retortu ispunjenu različitim metalnim parčićima. Parčići nisu povezani jedni sa drugima ni na koji način i svaka slučajna promena položaja retorte ili posude, svaki slučajni udar, koji ona primi, menja relativni položaj parčića u neredu. Ukoliko se retorta protrese, onda se parčići, koji su na vrhu, mogu pojaviti na dnu, a oni sa dna mogu isplivati na vrh. Ne postoji ništa stalno u položaju parčića i pod takvim okolnostima i ne može biti ničeg stalnog. To je tačna slika našeg psihičkog života, koji se menja svakoga trenutka. Svaki sledeći trenutak može promeniti položaj komadića, koji je na vrhu i postaviti na njegovo mesto drugi, koji je često njegova suprotnost. Nauka naziva to stanje parčića stanjem mehaničke miksture. Suštinska karakteristika interakcije komadića jednih sa drugima u tom stanju mešavine je nestabilnost te interakcije i njena varijabilnost.

Nemoguće je stabilizovati interakciju parčića u stanju mehaničke mešavine. Ali može se odigrati fuzija komadića; priroda parčića to čini mogućim. Da bi se to učinilo, ispod retorte se mora upaliti posebna vrsta vatre, koja će, zagrevajući i stapajući parčiće, najzad dovesti do njihove fuzije. Spojeni fuzijom na ovakav način, parčići neće više predstavljati mehaničku mešavinu, već stanje hemijskog jedinstva. I oni se više ne mogu odvojiti tim jednostavnim metodama, koje ih razdvajaju i čine da promene mesto dok su u stanju mehaničke mešavine. Sadržaj retorte je fuzijom postao nedeljiv, ’individualan’. To je slika formiranja drugog tela. Vatra, kojom se postiže fuzija, je u čoveku proizvedena trenjem, borbom između ’da’ i ’ne’ unutar njega. Ukoliko čovek popušta sebi sve vreme, ako popušta svim svojim željama i raspoloženjima, svojim promenljivim mislima, tada neće biti unutrašnje bitke u njemu, neće biti trenja, pa tako ni vatre. Ali ako se on, radi dostizanja svog definitivnog cilja, bori sa samim sobom, ako se bori sa mislima i osećanjima, koje ga ometaju, tada će stvoriti vatru, koja će postepeno transformisati njegov unutrašnji svet u jednu celinu.

Vratimo na našem primeru. Hemijska mešavina, dobijena fuzijom parčića u retorti, poseduje određene kvalitete, koji se mogu uporediti sa određenom gravitacijom, određenom električnom provodljivošću i tako dalje. Ti kvaliteti čine svojstva date supstance. Radeći na njima na određeni način, broj tih svojstava se može povećati, to jest, legura dobijena fuzijom može dobiti nova svojstva, koja izvorno nema. Može biti moguće kreirati unutrašnje promene u njoj, magnetizovati je, učiniti je radio-aktivnom i tako dalje.

Proces dodavanja novih svojstava sjedinjenoj leguri korespondira sa procesom formiranja trećeg tela i sticanjem novog znanja i moći uz pomoć trećeg tela.

Kada je treće telo formirano i kada je steklo sva svojstva, moć i znanje, koji su za njega mogući, ostaje problem fiksiranja i usmeravanja tog znanja i te moći, jer, pošto su mu priključeni uticajima određene vrste, oni mogu biti odvojeni tim istim uticajima ili nekim drugim. Karakeristike, stečene specijalnom vrstom rada, mogu biti učinjene stalnim i neotuđivim svojstvima trećeg tela. Proces fiksiranja tih stečenih svojstava korepsondira sa procesom formiranja četvrtog tela, preko koga deluje ’Gospodar’.

Samo čovek, koji poseduje četiri potpuno razvijena tela, može biti nazvan ’čovekom’ u punom smislu te reči. Taj čovek poseduje veoma mnogo svojstava, koje obični čovek ne poseduje, i jedno od tih svojstava je besmrtnost. Sve religije i sva davna učenja sadrže ideju da, stekavši četvrto ili božansko telo, čovek stiče besmrtnost; i sve one sadrže indikacije o načinima kako se stiče to četvrto telo – to jest, besmrtnost.

U vezi sa time, neka učenja porede Čoveka sa kućom sa četiri sobe. Čovek živi u najmanjoj i najsiromašnijoj od svih i dok mu se to ne kaže i ne sluti o postojanju drugih soba, koje su pune blaga. Kada nauči o tome, on počinje da traži ključeve tih soba, a posebno četvrte, najvažnije od svih soba. I kada čovek nađe svoj put u tu sobu, on postaje gospodar svoje kuće, jer samo onda mu kuća pripada, u potpunosti i zauvek.

Četvrta soba pruža čoveku besmrtnost i sva religijska učenja teže da pokažu put ka tome. Postoje mnogi putevi, neki kraći, neki duži, neki teži, neki lakši, ali svi, bez izuzetka, vode ili pokušavaju da vode u jednom pravcu, ka besmrtnosti". 

Нема коментара:

Постави коментар