MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Quaremead, Ugley,
26. oktobar 1946.
O SUŠTINI I LIČNOSTI
Večeras ćemo ponovo
govoriti o Ličnosti i Suštini, jer samoposmatranje uvek iznova vodi do tog
pitanja na drugačijim nivoima – „Šta je u meni Suština? Šta je Ličnost?“ Može
se reći da je Ličnost naša odrasla, a Suština neodrasla strana. Međutim, poenta
je u tome da ta odrasla strana nije pravi mi. Ona prijanja uz nas kao tesan
kostim, ali pod određenim okolnostima on može da bude zbačen. Tada se
pojavljuje prava osoba, nimalo slična onome što je Ličnost prikazala sebi i drugima. Zašto se u Radu toliko mnogo govori o neophodnosti da
Suština raste? Suština ne može biti zbačena. Prava osoba, osoba koja preostane
kada Ličnost bude uklonjena, jeste Suština. Osoba može imati otmenu Ličnost.
Međutim, to nije prava osoba. Kada zaštita i obuzdavanje uticaja života budu
uklonjeni i kada sav strah od izloženosti i gubitka ugleda ili zakonskih
posledica nestanu, pojavljuje se ono što leži iza otmene Ličnosti. Ne smemo zamišljati
da je Suština sva lepa i šarmantna. Pravi čovek se pojavljuje odvojen od
Ličnosti koja ga je do tada okruživala. Ljudi ne razumeju da kada bi bile
uklonjene spoljašnje prepreke i strah, da ne bi vodili oprezne živote kakve sada
vode. Ne razumeju da njihovo ponašanje ne potiče iznutra, već je uslovljeno
spoljašnjim okolnostima. To jest, ne vide da je Ličnost aktivna, ali ne i
Suština. Sada, mi znamo da se Suština otvoreno i neskriveno manifestuje do
uzrasta od oko tri godine. Tada Ličnost počinje da okružuje Suštinu, da je
maskira i da preuzima vođstvo. Ličnost je formirana imitacijom i obrazovanjem,
pohvalama i strahom od posledica. To jest, ona je stvorena spolja, ne iznutra.
Dopustite da ponovim: „Ono što je učinjeno kroz Ličnost, učinjeno je usled
spoljašnjih okolnosti.“ To jest, život
pokreće mašinu Ličnosti. Spoljašnje okolnosti vas navode da delujete na ovaj
ili onaj način. Zamišljate da ste slobodni. Ali niste slobodni. Šta god da
činite, jeste usled spoljašnjih okolnosti, delujući na određeni način kroz vašu
stečenu Ličnost. Obratite pažnju na to kako spoljašnje okolnosti postavljaju
ljude u manje ili veće položaje. To nisu oni. To je sila spoljašnjih okolnosti.
Sve vreme govorimo ’Ja’ svemu što radimo, kao da smo mi ti koji to rade. Ne sumnjamo, osim ukoliko ne primenimo
istinsko samo-posmatranje, da su spoljašnje okolnosti te, koje deluju na
Ličnost, koje nas navodi da delujemo na ovaj ili onaj način. Nije Ja iznutra to, koje to čini. Ono što
smatrate svojim ’Ja’ obično je samo grupa ’Ja’ u Ličnosti, koja se trenutno
slažu, odgovarajući na spoljašnje utiske, to jest – odgovarajući na spoljašnje
okolnosti.
Vratimo se onome što je
rečeno – naime, da vaše delovanje ne dolazi iz Suštine, već iz Ličnosti. Sada,
pretpostavite na neki način da možete da delujete samo iz nerazvijene Suštine;
to bi bilo glupo, čak ne bi bilo ljudski. Tako, u tome leži paradoks Ličnosti i
Suštine. Delovanje iz Suštine zahteva razvitak Suštine. Rad uči da je prvi
korak u razvoju Suštine formiranje Ličnosti.
On zatim kaže da, da bi Suština rasla, Ličnost mora da postane pasivna.
Reći da Ličnost mora da nauči Suštinu je jedan od načina da se to izrazi –
način, za koji sam oduvek smatrao da je pogrešan. Radije bih rekao da Suština
mora da uči od Ličnosti. Ezoterijski problem – zadatak Rada – jeste kako
učiniti da Suština raste. Ona ne raste sama od sebe, osim do određene tačke.
Nešto drugo je potrebno. To je centralna ideja i objašnjava zašto postoje ezoterijska
učenja – religije i u stvari svi B-uticaji.
Kako učiniti da Suština raste je stvarni ezoterijski problem – kako učiniti da
ono Stvarno u nama raste, tako da ne postoji dualnost između stečene Ličnosti i
rođene Suštine. Teškoća je u tome što Suština ne može biti naterana da raste. Nikakva spoljašnja prinuda ne može naterati
Suštinu da raste. Ne možete prinuditi malo dete da suštinski raste. Zašto? Zato
što je svako dete stvoreno kao samorazvojni organizam. To jest, ono se jedino
samo može razvijati.
Pošto Suština ne može
biti ubeđena direktno, spoljašnjom silom, Ličnost je formirana oko Suštine. To
je prvi korak u planu za Čoveka na Zemlji, koji silazi sa Sunčeve Oktave.
Nevolja je u tome, što se Čovek zaustavlja na toj tački – naime, on ima
Ličnost, koja je za njega formirana, i tada se identifikuje sa njom i posmatra je
kao ’Ja’ – kao sebe. Iz tog razloga čitavog života pati od unutrašnje
disharmonije. On ne zna da je stvoren samo do pola. Jer ta stečena Ličnost ne
obezbeđuje prolaz do Suštine. Strogo vaspitanje daje veoma čvrstu, rigidnu
Ličnost. Međutim, ostaje poenta da dok Suština ne poraste, u ezoterijskom
pogledu čovek je greška. On može biti veoma dobar čovek – ali je takav
mehanički. On nije istinski dobar čovek, već je stečena imitacija nekog takvog.
Mehanički dobro i mehanički loše se zbog toga posmatraju isto u svetlu Rada.
Samo razumevanje može učiniti da Suština raste, a ono može ući u čoveka samo
kroz novo znanje, koje dolazi do njega preko Ličnosti. Tako Suština može rasti
samo kroz novo znanje – posebno znanje, ukratko, ezoterijsko učenje. Ono mora
doći preko Ličnosti – spolja – iz neobičnih spoljašnjih okolnosti. Ličnost ga
prenosi. To će verovatno značiti smrt Ličnosti, međutim, Ličnost to ne zna.
Novo znanje poseduje silu koja nije izvedena iz života. G. Uspenski je uvek
iznova ponavljao da nije moguće pobeći od Ličnosti i odbojnika (bufera), osim
uz pomoć posebne sile i da tu silu nemamo u sebi. Tada Ličnost postepeno može
postati pasivna, tako da Suština može da raste. Reč je o tome da li vi želite da sledite razumevanje ili ne.
Suština je lenja – kao primitivni ljudi. Lenjost je veoma duboko ukorenjena,
moćna stvar. Iz tog razloga Rad kaže da jednom kada zaista razumete zašto je neka stvar pogrešna, a i dalje je radite, činite
greh u pravom smislu reči – to jest, promašujete metu. U vezi sa Suštinom g.
Uspenski je jednom rekao da je sa stanovišta astralnog ili planetarnog sveta
Suština često manje ili više nalik životinji i da je suštinski veoma malo ljudskih
bića na tom nivou. Rekao je da Čovečanstvo jedva da postoji na višem nivou
– kada je uklonjeno sve pretvaranje i kada je ono sasvim ogoljeno. Sada, ako ne
krademo zbog samih sebe, bez obzira na okolnosti, to pripada Suštini. Ukoliko
činim neku stvar jer niko ne gleda ili očekujem nagradu ili pohvalu ili je
činim zbog straha, to ne dolazi iznutra, već spolja – to jest, zbog spoljašnjih
okolnosti, iz Ličnosti. To nije stvarno. Šta ću biti, ako sam odvojen od
spoljašnjeg života – ako je Ličnost uklonjena? Šta ostaje kao realno?
Preporučujem vam svima da razmislite o tom problemu koji proističe iz činjenice
da je Čovek kreiran kao samorazvojni organizam. Videćete da sva spoljašnja
kompulzija i društveni sistem te vrste nikada neće razviti Čoveka i da će ga
potpuno odvojiti od Suštine. Čitav dugi proces i život iz Rada je prelazak sa
Ličnosti na Suštinu, uz predaju Suštini darova, koje je Ličnost stekla. Pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način, ovde
ili tamo bićemo demaskirani i Suština će nam se otkriti. Da li se sećate balova
pod maskama iz ranijih vremena? U ponoć smo morali da skinemo maske. NASTAVAK
Poštovanje i hvala!
ОдговориИзбриши