Amwell, 23.8.1952.
SUŠTINA I PUT POVRATKA
SUŠTINA I PUT POVRATKA
Naredni citat je značajan za
predmet nedavnih komentara. On glasi:
„Na visini i u svetinji stanujem sa onim ko je skrušenog srca i smernog
duha.“ (Isaija, 57.15).
Šta god da to znači, citat
sugeriše da nije verovatno da će čovek, ispunjen samoljubljem, koji nikada ne
preispituje svoju važnost, moći da se na Skali Bića popne na neki viši nivo
razvitka. Može se pretpostaviti da je govornik na visokom nivou, jer on kaže da
„stanuje na visokom i svetom mestu“. Da bi se popela na taj nivo, osoba
očigledno mora da bude skromna i skrušena. Znamo da postoji uzlazna oktava i
silazna oktava u ovom svetu; a bez sumnje i u svakom drugom svetu. Međutim,
takođe znamo da se pod uzlaznim u
Radu podrazumeva sasvim određena stvar. Znamo da se uzlazna oktava – Do, Re, Mi
– kreće od grubljeg ka finijem i da uvek počinje od pasivnog Do. Sada, da li
mislite da je samoljublje pasivna stvar? Očigledno, samoljublje i sva njegova
deca – ponos, sujeta, moć, egoizam i ostala – nemaju ništa skromno i skrušeno u
sebi. Čovek se uz njihovu pomoć neće uzdići do novog bića. Sada, pasivno Do znači da, na šta god da se ono
odnosi, na njega može da utiče nešto iznad njega na skali. Ono se pokorava nečemu što stoji iznad njega samog. Sa druge
strane, aktivno Do znači da, šta god da predstavlja, ono deluje na nešto drugo,
ne deluje se na njega. Razmislite o hrani 768 koju unosimo u telo. Na nju
deluju sokovi za varenje. Drugim rečima, ono je pasivno, jer se podvrgava
njihovom delovanju koje razlaže hranu u finiju i samim tim pametniju i
korisniju materiju koja prelazi u krv, dok se sve ono beskorisno odbacuje. To
je ono što Rad treba da učini sa nama psihološki, samo ako to budemo dopustili.
Međutim, samoljublje će učiniti sve što može samo da se to ne dogodi. U slučaju
oktave hrane, prvi stepenik se sastoji od pasivnog Do 768 – obične hrane – koja
se transformiše u više materije klasifikovane kao 384; i dalje na gore sve do
materije 12. Ako 768 uđe kao aktivno Do, ono na skali materije može da se kreće
samo na dole i da postaje sve gušće i gušće i time sve gluplje i beskorisnije.
U psihološkom smislu isto se događa sa svakim čije neprerađeno, neprepoznato i
nesavladano samoljublje dominira, jer ono blokira put ka bilo kojoj uzlaznoj
oktavi. Samoljublje nije pasivno i odbija da se na njega deluje.
Sada, budući da Suština silazi sa
„visokog mesta“ i biva zatvorena u telo od mesa i kostiju, u Čoveku mora
postojati uzlazna oktava povezana sa tom silaznom. Ideja se sastoji u tome da
Suština, koja je sišla, mora biti u stanju da se ponovo uspne – to jest da
ponovo prođe stazom svog silaska. Kada bi se Suština ponovo uspinjala i kada bi
centar gravitacije čovekove svesti i bića bio istinski smešten u Suštini umesto
u Ličnosti, tada bi ponovno uspinjanje Suštine bilo i uspinjanje čoveka na nivo
njegovog porekla. To bi bio put povratka. Ova ideja o „putu povratka“ spomenuta
je na mnogo mesta u drevnoj ezoterijskoj literaturi, kao u Himni odori slave („Himna
biseru“) u gnostičkim spisima i na nju se očigledno ukazuje u paraboli o
bludnom sinu u Bibliji (Luka, XV). Bludni sin, najverovatnije čovek, koji je
ispunio sve želje svog samoljublja i otkrio da sve imaju ukus komine i da
nijedna nije realna – možda je bio multimilioner – opisan je „kako dolazi sebi“.
Na ovaj ili onaj način postao je svestan da ne ide u dobrom pravcu i dospeo je
do kraja stvari. Sve je postalo besmisleno, kako to lako biva kada su
zadovoljenje samoljublja i njegove ambicije jedini cilj. Tako on kaže, pošto je
došao sebi: „Ustaću i otići kod svog oca i reći ću mu, Oče, promašio sam metu.“
(grčki „hamartia“ koristi se u značenju „počiniti greh“). Tako je ustao i
otišao kod oca. Time se ne misli na zemaljskog oca. Njegov otac se obradovao i
rekao: Da se veselimo, jer ovaj moj sin je bio mrtav i oživeo je, bio je
izgubljen, ali je nađen.“ Uvidećete određeni značaj u tim rečima mrtav i izgubljen. Kada se čovek okrene i, ostavljajući Ličnost iza sebe,
počne da se kreće u pravcu Suštine, on prestaje da bude mrtav i izgubljen. Tragajući
za razvojem Suštine kroz unutrašnjeg čoveka i okrećući se od dvoličnosti i laži
i plitkih preokupacija spoljašnjeg čoveka, on oživljava iznutra, u duhu, umesto
da bude mrtav. Počinje da vidi šta
treba da čini, šta je u njemu lažno, šta treba da posmatra i osvesti i na čemu
treba da radi, a šta treba da strgne i ostavi iza sebe. Tako, on više nije izgubljen, nakon godina besciljnog lutanja.
On sada ide nekuda. Ide na pravi put. To je dug put, ali će uskoro početi da oseća
da mu se pomaže. Zbog toga je u paraboli rečeno: „A kad je još podaleko bio, ugleda ga
otac njegov, i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i celiva ga.“ Fraza „podaleko
bio“ ukazuje da je put od Ličnosti do Suštine dug. Sažaljenje i dobrodošlica
ukazuju na pomoć. To je kao kada se u Radu kaže da kada čovek zaista dođe sebi
i prepozna sebe – on zna da nije ona osoba koja se uvek pretvarao da jeste ili
je smatrao da jeste i da ide u pogrešnom pravcu, pokušavajući to da održi. Zanimljivo
je da se ta parabola zove Parabola o bludnom sinu. Šta je on to rasipao
(engleski „be prodigal of“ – rasipati)? Neki ljudi ozbiljno misle da se to
odnosi na novac. Shvataju to materijalistički, doslovno, i zamišljaju da su tu
reč koristili
štedljivi roditelji koji su sa svoje strane jeli kominu. Uočićete da se reč „bludan“
ne spominje u paraboli. U stvari, to je parabola o čoveku, koji, koliko god bio
uspešan, vidi da mu život ne daje ono što je očekivao i koji, shvativši da mora
imati neko drugo ishodište pored života i nešto drugo čime bi se bavio pored
zarađivanja za život, počinje da se odučava od svih laži kojima su ga ispunili
život i njegove navike i da uklanja sve one stavove koje su sujeta i
samo-iluzija formirale u njemu. To je istinski parabola o povratku do čovekovog izvora – ne njegove majke, već do nečega različitog
što leži iza. Čovek je otkrio svoje pravo ishodište. Otkrio je Suštinu. Čitav
njegov emocionalni život počinje da se menja. Uhvatio je konopac iznad glave – ne
samo da je o tome slušao, već je sam skočio, samostalno učinivši napor,
unutrašnjim činom svog unutrašnjeg čoveka.
U vezi sa poimanjem našeg
porekla na vertikalnoj osi, različitog od našeg ovozemaljskog porekla, koje
vodi do prepoznavanja samog sebe,
daću nekoliko citata bez komentara. Hrist je rekao: "I ocem ne zovite nikoga na
zemlji.“ (Matej XXIII 9). Kada mu se majka obratila povodom čuda pretvaranja
vode u vino, rekao je: „Šta je meni do tebe, ženo?“ (Jovan, II 4). Na drugom
mestu je rekao: „Zar ne znate da ste svi sinovi Boga?“ Daću vam kratak izvod iz
„Hermetike“ (Hermetica Bk.1). Autor
govori o Kreatoru koji pokreće ciklus rođenja i smrti svih živih stvari na
zemlji, uključujući Čoveka. Međutim, Čovek se razlikuje od sveg ostalog
organskog života – o čemu sada treba da govorimo. Čovek u sebi ima nešto više
nego životinje i to mora sa sazna. On ima um
iznad čula.
„Neka Čovek,
koji u sebi ima um, spozna da je besmrtan …
Onaj ko spozna
sebe, stupa u Dobro koje je iznad.“
Dodao je da oni, koji to ne
učine, lutaju u mraku čulnog sveta i ponavljaju rođenja u njemu. Na kraju, to
je Jakobova vizija lestvica koje se protežu između Neba i Zemlje, sa figurama
koje su uspinju i spuštaju.
„I usni, a to lestve stajahu na
zemlji a vrhom ticahu u nebo, i gle, anđeli Božji po njima se penjahu i
silažahu;“ (Postanje XXIII 12).
Treba sami da razmislite o
onome šta bi tih nekoliko redova moglo da znači.
Sada, možemo videti da se ništa
što je prethodno rečeno ne može primeniti na Ličnost. Mislim, nema puta
povratka kroz Ličnost, jer je ona na
nivou života i stvorena je životom. Tako, nema uspeća na Skali Bića preko Ličnosti. Ona se ne spušta u zemaljski
život kako to čini Suština, već je stvorena delovanjem života. Konačno, glavni
problem sa Ličnošću je voljno učiniti
njenu moć gotovo beznačajnom. Ona
tada može da se koristi. Sada, vratimo se poreklu Suštine. Razumemo da Organski
Život potiče sa nivoa inteligencije, vizuelno predstavljene Suncem. Jednostavnije
je samo koristiti termin „Sunce“. Za Sunce je bilo neophodno da stvori osetljivi
živi sloj na zemlji, sposoban da primi uticaje koji se spuštaju sa Zraka
Kreacije i da ih propusti do krajnje tačke našeg pojedinačnog Zraka – naime, do
Meseca. Moraćemo da govorimo alegorično. Sunce je bilo voljno da preuzme svoj
zadatak, ali je postavilo uslov da dobije nešto za sebe kao nagradu za sav taj
rad oko planiranja, stvaranja, eksperimentisanja i održavanja osetljivog sloja
Organskog Života na zemlji. U tu svrhu, pošto su na zemlji obezbeđeni uslovi
pogodni za njegovu egzistenciju, stvoren je Čovek kao samo-razvojni organizam. To jest, Čoveku je dato više nego što je
bilo neophodno. Ta specijalna tvorevina bila je čisto eksperimentalna. Ona može
propasti. Ključ je da ako se dovoljan broj ljudi bude razvio iznad stepena koji
je neophodan za suvu egzistenciju na zemlji, oni bi se na Skali Bića uzdigli do
nivoa koji je reprezentovan Suncem. Sunce bi tada dobilo nešto za sebe. U tu su
svrhu, dakle, na pogodnim mestima i u vremenima na zemlji posejana odgovarajuća
učenja koja daju smernice za taj samo-razvoj. Zbog nivoa Čovekove inteligencije
ono nije moglo da bude prezentovano drugačije osim na težak i donekle
iskrivljen način. Na to se misli kada se govori da se C uticaji koji dolaze od
Svesnog Kruga Čovečanstva neizbežno menjaju u B uticaje na zemlji. Teškoća leži
u našem uobičajenom mišljenju koje ne može da obuhvati suprotnosti, iako Viši
Centri to mogu. Za ostalo, Organski Život je napravljen kao fabrika bola u
kojoj sve mora da pravi stalne napore ili pati na različite načine i sva ta
rođenja, bol, smrt, patnja i strah, negativne emocije i nespokoj proizvode
vibracije koje su hrana za Mesec koji raste. Takva je, veoma kratko rečeno, situacija
Organskog Života na zemlji.
Pavle govori o čitavoj kreaciji
koja stenje zajedno, očekujući rođenje Sinova Božjih. On kaže:
„Jer
čekanje tvari čeka da se jave sinovi Božiji.
Jer se
tvar pokori propadljivosti (ne od svoje volje nego za volju onog koji je
pokori)
na nadu,
da će se i
sama tvar oprostiti od ropstva raspadljivosti na slobodu slave dece Božije.
Jer znamo
da sva tvar uzdiše i tuži s nama do sad.“ (Rimljanima VIII 19-22).
Poznato je u kojoj školi je Pavle obučavan, ali ova rečenica je
slična onome čemu Rad podučava. Pronaći ćete slične nagoveštaje u čitavoj
Bibliji. Tako, Čovek, koji se razlikuje od drugih oblika života, ima šansu u
ovom teškom svetu patnje, bola i opasnosti i njegov položaj nije bezizgledan. On
u sebi nosi ono što dolazi odozgo, iako je zaspao i zaboravio svoje poreklo i
veruje samo u svoja čula. Ukoliko razvije odnos prema onome što dolazi odozgo,
nakon što je razvio neophodan odnos prema onome što dolazi iz života, on može
da se uspne na nivo svog porekla. Možemo pretpostaviti da se termin „Sinovi
Božiji“ odnosi na one koji su se podvrgli takvom razvitku i uspeli se na
sledeći nivo iskustva.
Biblija kao i Rad daje smernice kako da se započne ovo uspinjanje.
Ukoliko razumete značenje rečenog, na primer u Sermonu sa planine, uverićete se
da nije samoljublje u svim onim sirovim i suptilnim oblicima u kojima se
manifestuje, ono što upućuje na put uspinjanja. Neka druga ljubav je polazna
tačka.
Hvala ti za trud i RAD! Pozdrav tebi.
ОдговориИзбришиHvala, Bogga Eddin!
ОдговориИзбриши