Deo drugi – Učenje Hrista
Problem ezoterijskog
učenja je povezivanje višeg nivoa razumevanja sa nižim nivoom. Vrhunski primer
je Isus Hrist koga je rodila ljudska majka, a ipak je bio Božiji Sin. Ne možemo
da razumemo ništa o drami Isusa Hrista dok ne razumemo da je on u sebi
objedinjavao dve prirode – sin čoveka i sin Boga. To znači da je bio u kontaktu
sa nižim nivoom, a ipak ne neki način i u kontaktu sa višim nivoom. Govoreći
uopšteno, problem ezoterijskog učenja, koje je posejano na Zemlji u određenim
intervalima, jeste da održi neku vrstu kontakta sa višim nivoom bića. Kada se
kontakt između viših i nižih nota izgubi, sve što je ispod propada, ludi i
završava nasiljem. Hrist je došao kao posrednik između višeg i nižeg nivoa. Njegov
zadatak je bio da kao ljudsko biće, izloženo svakom iskušenju, savlada sve što
pripada nižem, to jest ljudskom nivou, i da ljudski nivo ujedini sa božanskim
nivoom. Bog je sišao na Zemlju kao ljudsko bića, ali kao takav nije bio u
stanju da koristi božansko. Na naš mali način možemo razumeti da bi u suprotnom
njegov zadatak bio lak i često se pitamo zašto njegov zadatak nije bio lak,
budući da je imao božansko poreklo – to jest, nosio je u sebi božansko i kao
takav bio Božiji sin. Dok ovo ne razumemo, nećemo moći da shvatimo zašto je bio
iskušavan do poslednjeg trenutka. Ponekad argumentujemo na ovaj način: ako je
Hrist bi Sin Božiji, zašto je bio iskušavan? Zašto je pretrpeo takve agonije?
Zašto mu je sve bilo toliko teško? Zašto jednostavno nije mogao da pokaže
ljudima svoju snagu? Zašto nije pretvorio kamenje u hleb? Međutim, čitavo to
pitanje je beskrajno neobičnije i suptilnije. U fazi istorije, kada se Hrist
pojavio, postojala je ogromna opasnost da bi ljudski rod mogao da bude potpuno
odsečen od komunikacije sa višim nivoom razumevanja. Čitav svet izgarao je u
nasilju i materijalnosti. Sve više vrednosti nestajale su ili su nestale. Nije
bilo razumevanja da je čovek duhovno biće, a ne samo stvorenje od mesa. I u
ovoj situaciji neko je morao da uspostavi vezu između nivoa Zemlje i nivoa
Neba. Međutim, kao što možete videti, da je čovek bio obdaren moćima višeg
nivoa ili nivoa Neba, kako se on naziva u Jevanđeljima, i da je posedovao te
moći ili tačnije, da je bio u stanju da te moći koristi na zemlji, on ne bi
predstavljao primer ljudskog bića koje se uzdiže kroz unutrašnje bitke,
unutrašnje sumnje i ljudska iskušenja. Ako pažljivo čitate Jevanđelja, videćete
da Hrist ne samo da je imao mnogo iskušenja, već i mnogo sumnji i da je čak i
na krstu rekao: „Bože moj, zašto si me napustio?“ Sada, ako razumemo da je
Hristov zadatak bio da poveže ljudsko sa božanskim, Sina Čovečijeg sa Sinom
Božjim i da je iz tog razloga morao da propati sve što ljudsko biće mora da
propati uspinjući se stepenicama unutrašnjeg razvoja, možemo mnogo bolje da razumemo
centralno značenje Jevanđelja. Možemo da razumemo zašto je morao da prevlada
majku, kako je to izraženo u mnogim parabolama i čudima, jer je majka
reprezentovala njegovu ljudsku stranu. Prevladavajući, izvršavajući svoj
zadatak, Hrist je još jednom uspostavio vezu između višeg i nižeg nivoa, između
duhovnog i prirodnog i zbog toga je morao da podnese svu patnju i na kraju
pretrpi smrt zločinca, a da mu nije pružena nikakva pomoć. Međutim,
premošćavajući tu provaliju između ljudskog i božanskog, on je ponovo
uspostavio vezu i ponovo doveo stvari u red, omogućavajući ljudskom rodu da
prima impulse sa višeg nivoa.
Međutim, kada je Isus dostigao stepen bića sposobnog da pretvori vodu u vino, kompletna transmutacija još se nije odigrala. Njoj je prethodila psihološka transformacija predstavljena pretvaranjem vode u vino, što je, po rečima Jovana, bio prvi znak. Čudo je usledilo iz znaka. Ono nije nazvano čudo, već znak, to jest, znak da je Isus dosegao određeni stepen unutrašnje moći kojom je mogao da komunicira sa određenim objektima kao što je voda. Voda na drevnom jeziku parabola znači istina. Pretvaranje vode u vino označava pretvaranje istine u nešto što nije samo istina, već stepen iza istine; kada jednom vidite istinu Istine i njene vrednosti, istina nije više samo istina, već postaje puno značenja. Ono što je ranije bilo istina verom, počinje da se umnožava u beskrajno značenje, tako da to više nije samo istina već neprekidni izvor značenja koje dušu može opiti kao vino. Jedinstvo je zauzelo mesto između istine i nečeg drugog. Mi to možemo nazvati značenje istine ili dobro koje leži u istini i dolazi do nas preko medija istine kao njenog primaoca. Tako Isus poziva sluge, kojima, ako primetite, majka zapoveda da ga poslušaju i do vrha napune posude vodom koju on pretvara u vino. To znači da Isus svu istinu koju je stekao može da pretvori u pravo značenje.
(Čitaocu: potpuni
izveštaj o ovom „znaku“ sa drugačije tačke gledišta može se pronaći u knjizi
„Novi čovek“)
Нема коментара:
Постави коментар