Quaremead, Ugley
13. maj 1945.
KOMENTAR O EMOCIONALNOM CENTRU
Hajde da večeras
govorimo o Emocionalnom Centru. Rad nas uči da je od svih centara najteže
kontrolisati Emocionalni Centar. Na mnogo mesta on govori o tome da se
Formatorni Centar (to jest, mehanički delovi Intelektualnog Centra) mogu
kontrolisati do određenog stepena, kao i Motorički Centar koji upravlja svim
našim pokretima. Gospodin U. je jednom rekao da je Emocionalni Centar nalik
pobesnelom slonu i da u Indiji, kada neki domaći slon pobesni, postoji običaj
da se nađe zdravi slon i veže ga zajedno sa pobesnelim slonom, kako bi ga
naučio ispravnom ponašanju.
Razmislimo o
tome šta to znači. Misli posle određenog vremena mogu da budu kontrolisane
do izvesnog stepena. Pokreti – kao mrzovoljna grimasa, što je mišićna
manifestacija na licu – takođe mogu da se do malog stepena voljno kontrolišu. Međutim, Emocionalni Centar nije hotimičan – to jest, on stoji izvan
direktne kontrole. Pogledajmo samo voljni Motorički Centar. Možete ga
kontrolisati, zar ne? Možete hodati brže ili sporije, možete se mrštiti ili
smejati. To je usled zatezanja i opuštanja mišića. Motorički Centar upravlja
mišićima. To je lako razumeti. Mogu pružiti ruku ili ne. Mogu isplaziti jezik
ili ne. To
znači da imam direktnu kontrolu nad mišićima koji izvode te pokrete. Međutim,
da li na isti način mogu da kontrolišem svoje emocije, svoja osećanja dopadanja
i nedopadanja? Složićete se da taj centar, koji je najvažniji centar od svih,
ne stoji pod našom direktnom kontrolom. Zbog toga ga nazivamo pobesneli slon i
mora da bude kontrolisan od strane dva druga slona – Intelektualnog Centra,
koji misli, i Motoričkog Centra koji deluje. Uzmimo kao primer situaciju, kada
imamo snažnu negativnu emociju prema nekome i pretpostavimo da je naš cilj u
tom trenutku da ne manifestujemo, ne pokažemo, ne dopustimo da se nasluti to
negativno osećanje, recimo snažno nedopadanje. U takvom slučaju je moguće
posmatrati Intelektualni Centar – misli koji se grupišu i žele da dobiju
odobravanje – i ne ići sa njima. Takođe je moguće opustiti mišiće i ne
prepustiti se njihovom radu: mrštenju, zauzimanju odgovarajućeg,
antagonističkog položaja, grub govor itd. To barem može da kontroliše spoljašnji
izraz negativnog stanja Emocionalnog Centra. Naravno, ako zaista verujete u
svoja negativna stanja i i sve to činite zbog, da tako kažem, socijalnih odnosa, rezultat će biti
zanemarljiv. Zasluge će steći vaša Ličnost – postaćete neka vrsta lisice.
Međutim, ako ste doli do tačke kada vam se ne dopadaju vaše mehaničke averzije,
averzije, koje vašu unutrašnju hemiju moraju da učine negativnom, u stvari,
kada mrzite da budete negativni i kada razumete šta to znači biti negativan –
kako to na primer uvek znači nemati psihološke hrabrosti, nemati ideje šta je
neophodno sa stanovišta Rada, da nema unutrašnje bitke, nema unutašnje snage –
ukratko, dok ne vidite da uvek gubite bitku Rada ako se identifikujete i
postajete negativni i verujete da ste u pravu – tada još uvek ne razumete kako
Rad pomera prostor za bitku u vas same i posmatra samo tu stranu – unutrašnju
stranu – ili, ako vam se tako dopada, psihološku stranu.
Psihološka
strana jeste žena sama, čovek sam. Možete se spolja dobro ponašati prema nekoj
osobi. Da, ali kako se odnosite prema toj osobi iznutra, u svom psihološkom
svetu – tom nevidljivom svetu, znanom samo vama? Posle nekog vremena u Radu,
ako on počne da deluje u vama, osećaćete se mnogo nelagodnije zbog lošeg
osećanja nego zbog bilo čega, što biste mogli učiniti spolja. Rad ne govori
prevashodno o spolajšnjem životu, već o unutrašnjem životu, a tu su potrebni
iskrenost i poštovanje – ne bogobojažljivo, ne veštački, već istinsko. Možete
se osećati glupo zbog pogrešnog ponašanja spolja, ali morate početi da se
osećate još gore, ako ste se u tišini, u privatnosti svog unutrašnjeg
psihološkog života, svog pravog života, ophodili prema nekoj osobi na loš i
jadan način, u svojim msilima i soećanjima, mada to niko ne zna. Tako, često je
rečeno da se računa ono, kako se rpema ljudima odnosite iznutra, nevidljivo, u
mislima i osećanjima. Zapovest: „Ne ubij“ znači, ezoterično, u čovekovom
unutrašnjem životu. Ona pored bukvalnog ima i psihološko značenje. Verujem da neko
od vas zna na šta mislim i kakva unutrašnja beda nastaje, kada čovek sebi
govori loše stvari o drugima i uživa u tome, a onda promeni izraz lica da bi
spolja izgledao kao anđeo. Unutrašnje i spolajšnje moraju da korespondiraju. To
je dugoročan zadatak. Oni moraju, kao dva časovnika, da prikazuju isto vreme.
Sada, sve to se veoma lako može pogrešno razumeti i primiti na pogrešan
način. Tako, ponovo ću vas podsetiti da poenta glasi, ako ste u negativnom
stanju, to je uvek vaša greška, sa
stanovišta Rada. Nezavisno od toga šta se događa, šta neko kaže, šta neko
uradi, mi moramo da budemo odgovorni za naša negativna stanja – za same sebe.
Vi tamo morate postati odgovorni za sebe. Naravno, ukoliko tajno volite da
budete negativni i prepuštate se neprijatnim emocijama, onda samo mogu reći da,
čemu god da volite da se tajno prepustite, od toga nema gore stvari. Na primer,
ako volite da rpavite nestašluke I uživate u rezultatima, onda se nalazite
prilično nisko na skali bića. Podsetiću vas na prvi korak – naime, od nas se ne
traži da volimo, već da prestanemo da ne volimo i prestanemo sa svim što se iz
te averzije grana. To čini veoma praktičnu početnu tačku. Kasnije, kada osetite
prisustvo negativne emocije u sebi, kao stranu supstancu, tako oštro kao bol u
stomaku, tada ćete, iz svojih sopstvenih razloga, tragati za time da radite na
sebi i da transformišete svoje unutrašnje stanje zbog svog unutrašnjeg
zdravlja. Tada ćete osetiti neophodnost da saznate i tragate za svim o čemu Rad uči, a ne da samo
povremeno bacite letimičan pogled, kao da je to neka stvar koju možete pokupiti
i ostaviti po strani kada vam se prohte, na trivijalan način. Rad mora da
postane stvaran. Međutim, to iziskuje mnogo godina i zahteva određenu unutrašnju
hraborst, unutrašnje usmerenje, dok se ne rodi nešto novo, drugačije od života.
To se naziva tačka u Radu i od te
tačke započinje novi razvitak, o kome Rad govori kada kaže da su čovek, žena,
stvoreni kao organizam za samorazvoj. Taj razvoj je psihološki, ne fizički.
***
Hajde da
razgovaramo o emocijama, o osećanjima. Šta su ona? Averzija je osećanje,
emocija. Da li nas ono povezuje sa nekom osobom, ili obrnuto? Možete li da
razumete drugu osobu preko averzije? To je jednostavno pitanje, no, da li ste
razmišljali o njemu? Sada, mogu vam se ne dopadati određena ‘Ja’ u nekoj osobi,
ali, pod uslovom da vam se takođe ne dopadaju neka ‘Ja’ u vama samima, to ne
znači da ne možete da se povežete sa tom osobom, jer vam se dopadaju neka druga
‘Ja’ u njoj. Međutim, ukoliko ne volite celu
osobu, kontakt je nemoguć. Mislim da neki od vas to još uvek ne shvataju i
verujem da je tako zato što još uvek niste posmatralirazličita ‘Ja’ u sebi –
još niste videli da ste mnogo ljudi, a ne samo jedna osoba. Sve dok
ne budete mogli da sagledate sebe kao mnoge,
nećete moći da vidite mnoge u drugima. Ako
ste zadovoljni i dovoljno uspavani da smatrate da je sa vama sve u redu, da ste
jedna osoba, kako se možete odvojiti od dopadanja ili nedopadanja na celoj
skali – to jest, kako možete pobeći od klatna Da ili Ne u svim svojim međuljudsikim odnosima? Verovatno svi delite
sa mnom sklonost da, kada treba da upoznamo nekoga i kada nam je unapred rečeno
da je on ili ona neprijatan taj-i-taj, tu poraznu izjavu prihvatimo suviše olako.
Naravno, to nije obeležje osobe u Radu – da ljude prihvata na osnovu
opšteprihvaćenih vrednosti. I pre nego što sam se susreo sa Radom, nisam
prihvatao etikete. Kao rezultat, često sam dolazio u situaciji da mi se
dopadaju ljudi, koje niko drugi ne voli i da ne volim ljude, koji se svima
dopadaju. Ne mislim da je to bilo prosto kontriranje, jednostavna ljubav prema
suprotnostima. Zar nije istina da se suviše lako otvaramo prema sugestijama, da
nas je tako lako hipnotisati?
Slabiju
osobu je lakše uveriti i ona lakše prihvata opšte preovlađujuće standarde. To
znači da u njenim osećanjima ima malo toga što je suštinsko – što je istinsko. Standardizovana
osećanja, prihvatanje sugestija šta bi trebalo osećati u smislu dopadanja i
nedopadanja itd. izgleda mi kao neka
užasna bolest koja se širi u današnjem svetu i napada individualnost. Međutim,
kada dospemo pod isceljujući uticaj Rada i naučimo sve čemu on podučava, mi
više ne posmatramo ljude na bilo koji standardni način – pod uslovom da ne
posmatramo sebe na neki standardni
način.
Sada,
ljudi imaju utabane staze, obrasce osećanja, standardne načine posmatranja
svega, koje je zahtevala izgradnja njihove Ličnosti. Oni nastavljaju da se
ponašaju u skladu sa tim obrascima i nikada
ih ne posmatraju. Tako ostaju u zatvoru onoga što smatraju sjajnim. Siguran
sam da bi se u takvim slučajevima, kada bi takvi ljudi trebalo da posmatraju
sebe u svetlu Rada i onoga što im on kaže da čine a za čime ne treba da se
povode, stvari za njih potpuno promenile. Osetli bi drugačiju seriju utisaka.
Međutim, koliko mnogo ljudi, koji smatraju da su u Radu, ikada posmatra sebe sa
stanvoišta onoga što im Rad kaže da posmatraju? Zašto je to tako? To je zbog
toga što osećanja još uvek nisu
razvijena. Sada, postaje dva pravca u kojima se osećanja mogu razviti. Mogu se
razviti sklonosti. To je pravac ka spolja – prema životu, prema objektima.
Postoji i pravac ka unutra, uvek na štetu samoljublja. Šta to znači? Kada
osećamo, na primer, da ne možemo da činimo na pravi način i upitamo rad kako da
činimo, mi razvijamo unutrašnji pravac osećanja. Taj unutrašnji pravac menja osećanja koja
imamo o sebi. To je pola puta do Viših Centara – durga strana u nama. Tako,
treba da pogledamo šta Rad kaže o podeli centara.
Šta je
znak da se nalazimo u višim delovima centra? Jedan znak je da tu uvek postoji
promena osećanja 'Ja'. Drugi znak je da možemo da kontrolišemo niže emocije.
Direktna emocionalna kontrola je moguća samo kad je neka emocija snažnija od
druge. Sve emocije, koje pripadaju višim podelama emocionalnog centra, imaju
moć da kontrolišu niže emocije. Teškoća je dospeti u više delove centara. Za to
moramo otkriti metode, znajući kakav je slučaj. Pogledajmo male delove
Emocionalnog Centra:
Mali
delovi 1, 2 i 3 su motorički, emocionalni i intelektualni deo motoričkog ili
najmehaničnijeg dela Emocionalnog Centra. 1 je deo povezan sa izražavanjem
uobičajenih osećanja. U 2 leže sva naša lična dopaanja i nedopadanja i tu je
centar samoljublja. 3 je volja kao rezultat mnogih malih interesa i želja. To
nije Prava Volja koja pripada najvišem delu. Koja emocija može da kontroliše
emocije, koje se javljaju u 2, kada sud samoljublja prevlada? Samo emocije koje
pripadaju velikim delovima 2 i 3. Šta karakteriše veliki deo 2? Karakteriše ga
emocija, koja prevazilazi sopstvo, osećanje prisustva nečega većeg od sopstva,
istinske religiozne i estetske emocije. Ove emocije imaju sasvim drugačiji
kvalitet od nižih emocija i mogu da ih kontrolišu. U velikom glavnom delu 3
leže emocije koje kontrolišu sve ostale centre. Te emocije mogu da stvaraju,
putem čega čovek može da počne da čini – da ima Pravu Volju. Međutim, dok nije
praćena podjednakim razvojem savesti, koja je najviši kvalitet Intelektualnog
Centra, Volja nije potpuna Volja. Sada, kako dolazi do toga da mi ne možemo da uspostavimo
kontakt sa tim višim delovima centara? Razlog zašto ne možemo da uspostavimo
kontakt sa višim delovima je taj, što se uvek nalazimo u malim motoričkim
delovima svakog centra – u beznačajnim, mrzovoljnim malim dopadanjima i
nedopadanjima, mislima itd. U pogledu Emocionalnog Centra mi smo uvek
preokupirani našim dopadanjima i nedopadanjima i svim manifestacijama
samoljublja.
Нема коментара:
Постави коментар