5. 12. 2016.

PARABOLA O SEJAČU - VII deo





Nakon opisa tri kategorije ljudi, koji ne mogu da se podvrgnu unutrašnjoj evoluciji, jer su posejani u svetu na način koji to čini nemogućim, u Paraboli o sejaču definisane su naredne tri kategorije. One formiraju jednu klasu, klasu onih koji su posejani na dobrom tlu i rađaju plod, neki jedan po sto, neki jedan po šezdeset, a neki jedan po trideset. U svojoj interpretaciji parabole Hrist o njima kaže: „A posejano na dobroj zemlji to je koji sluša reč i razume, koji, dakle, i rod rađa i donosi jedan po sto, a jedan po šezdeset, a jedan po trideset.“ (Matej, XIII.23).
U paraboli su opisane ukupno četiri vrste tla: tlo nazvano „kraj puta“, tlo nazvano kamenitim, tlo zagušeno trnjem i dobro tlo. Oni koji su posejani na lošem tlu ne rađaju plod, dok oni koji su posejani na dobrom tlu rađaju rod u tri stepena predstavljena stepenima 100, 60 i 30. Uočićete da ovde postoji inverzija, jer bi bilo prirodnije očekivati poredak u suprotnom smeru. U Jevanđelju po Marku Hristova interpretacija parabole preneta je na naredni način: „A ono su što se na dobroj zemlji seje koji slušaju reč i primaju, i donose rod po trideset i po šezdeset i po sto.“ (Marko, IV.20).   

Kod Luke: „A koje je na dobroj zemlji to su oni koji reč slušaju, i u dobrom i čistom srcu drže, i rod donose u trpljenju.“ (Luka, VIII.15). Prilikom nabrajanja kod tog dela parabole Luka piše: „A drugo pade na zemlju dobru, i iznikavši donese rod sto puta onoliko. Govoreći ovo povika: Ko ima uši da čuje neka čuje.“ (Luka, VIII.15).
Interpretacija parabole, koja se pripisuje Hristu, razlikuje se kod svakog od Jevanđelista. Na primer, Luka ne razume da je sam Čovek posejan u život na različit način i tako daje interpretaciju „oni koji su posejani kraj puta su oni koji čuju“ (οί δε παρά την οδον), a „koje je na kamenu, to su oni koji kad čuju s radosti primaju reč“ (οί δε em της πετράς) i tako dalje, dok Matej i Marko govore o ljudima koji su različito posejani u život, neki kraj puta, neki na kamenitom tlu i tako dalje, dok je reč Božija posejana među njima sa sasvim drugačijim rezultatom. Jevanđelja su napisana dugo nakon Hristovog raspeća. Luka nikada nije video Hrista. On je bio sledbenik Pavla koji nije bio hristov učenik, već je učenje verovatno primio u nekoj školi blizu Damaska. Što je Jevanđelje bliže originalnom izvoru učenja, to je puniji i bogatiji jezik njegovih parabola. Ukoliko neobičnu inverziju brojeva kod Mateja kao posmatramo kao nešto značajno, što Matej i Luka nisu razumeli, može se pretpostaviti da je to Jevanđelje koje je najbliže izvoru i originalu. Međutim, po pravilu se smatra da je Markovo Jevanđelje originalno. Prva tri Jevanđelja nazivaju se sinoptičkim. To ipak ne znači da su ga pisali očevici, kako se često pretpostavlja. To sami znači da se ona posmatraju nasuprot Jovanovom Jevanđelju. Ukoliko je Jevanđelje po Mateji pisao učenik Matej, sa pravim imenom Levi, sakupljač poreza, onda je jedino njegovo Jevanđelje pisao očevidac Hrista. Marko i Luka ili nisu bili rođeni ili su bili mala deca u vreme kada je Isus umro. Mora se razumeti da je znanje, koje je Isus prenosio, bilo čuvano u školama gde su ljudi podučavani usmeno i gde je učenje održavano živim, te da je datum prvog objavljivanja učenja i pisanom obliku sasvim drugo pitanje sekundarnog značaja. Učenje o Čovekovoj mogućoj unutrašnjoj evoluciji i istinskom značaju njegovog života na Zemlji održavano je živim u školama i na taj način bilo očuvano tokom vekova. Ono se pojavljuje u određenim intervalima, u planiranim periodima u istoriji, u religioznom ili nekom drugom obliku, kako bi se dalo impuls uzdizanju čovečanstva iznad nivoa varvarstva, kojem ono neizbežno teži ako se prepusti sebi samom, i kako bi se omogućio razvitak slikarstva, nauke i književnosti, a ljudi doveli na određeni „normalan nivo“ razumevanja, koje makar neki moraju dostići pre nego što bilo kakvo pitanje o unutrašnjoj evoluciji uopšte postane moguće. Ono što nazivamo našom „hrišćanskom kulturom“, u okviru koje su, istorijski posmatrano, mogli da budu ostvareni različiti pravci slikarstva, književnosti i filozofije koji bi u suprotnom bili nemogući, počevši od impuls datog delom putem brižljivo odigrane drame o Hristu i delom putem rada mnogih drugih pre i posle toga. I mada se može reći da hrišćani u pravom smislu reči ne postoje – to jest, ljudi koji su dosegli stepen unutrašnje evolucije koji je Hrist dostigao beskrajnim iskušenjima i patnjama, sasvim nezavisno od smrti na krstu – ne sme da se zaboravi da je taj impuls bio izvor postepene organizacije života koja je Čoveka spolja uzdigla iznad nivoa varvarstva i učinila civilizaciju mogućom.
Vratimo se osnovnoj ideji Parabole o sejaču, pre nego što potražimo značenje „dobrog tla“, jer delovi i detalji ne mogu da se razumeju osim u vezi sa osnovnom idejom kao celinom. Parabola, sagledana kao celina, govori o učenju o unutrašnjoj evoluciji Čoveka i kategorije ljudi, koje su u njoj definisane, odnose se na mogućnosti ljudi koji su u život postavljeni (ili posejani) na različite načine s obzirom na prijem i razumevanje tog učenja i koji prolaze kroz unutrašnju evoluciju na koju se ono odnosi. Iza svake parabole nalazi se osnovna ideja, a detalji i jezik razlikuju se u skladu sa njom. Sve u toj paraboli rečeno je u odnosu na tu osnovnu ideju: prvo da postoji učenje koje se ovde naziva Reč i drugo, da neki ne mogu, a neki mogu da razumeju to učenje, a od onih koji mogu, neki ga prihvataju u potpunosti i primenjuju. Za njih se kaže da su posejani na dobrom tlu i oni mogu dovesti plod do savršenstva.  Sada, učenje o unutrašnjoj evoluciji neizbežno govori o čoveku samom. Sam čovek jeste predmet eksperimenta. On je taj koji mora da evoluira znanjem i primenom istine o unutrašnjoj evoluciji. Samo na taj način on može doneti plod. Seme Reči raste u njemu. Istovremeno, on sam je seme koje može da raste pomoću semena Reči posejanom u njemu i seme Reči ne može da raste dok on sam ne poraste i ne evoluira. To jest, kako on raste u sebi, tako seme Reči raste. To isprva može biti teško za razumevanje, jer ljudi znanje ili istinu posmatraju kao nešto odvojeno od sebe – to jest, odvojeno od vrste ljudi kakvi jesu. Ideja da postoji nivo znanja ili istine, koje ne može biti ispravno shvaćeno osim putem ličnog razvitka pomoću njega izgleda neobična. Ipak, ukoliko razmislite o tome, očigledno je da, ukoliko postoji učenje o ličnoj evoluciji, ono mora uključiti sopstvenu evoluciju. Umetnost, umetnik i predmet na kome on radi svi su jedno. Sada, niko se nikada neće potruditi da primeni bilo kakvu vrstu znanja, bilo kog reda, ukoliko ne vidi dobro u njemu. Ukoliko čovek ne vidi dobro u nečemu, on neće mnogo učiti o tome. Ili, on može nešto da nauči, ali ako mu bude bilo teško da to primeni, odustaće. Ono što čoveka čini snažnim u bilo čemu što radi u vezi sa svojim znanjem, jeste njegovo sopstveno uverenje da je ono dobro. Ukoliko nije duboko uveren da je neka stvar dobra, ona za njega neće imati istinsku vrednost, čak i ako je intelektualno zainteresovan za nju kao za određeni oblik znanja. Videli smo da ovoj vrsti pripada kategorija, opisana u paraboli kao posejani na kamenu. Oni primaju istinu, ali nemaju dubinu zemlje – to jest, oni ne mogu u dovoljnoj meri da sagledaju njenu dobrotu i u trenutku kada ih ophrva suviše teškoća, njihovo interesovanje bledi.
Samo oni, koji su klasifikovani kao posejani na dobroj zemlji, donose plod. Imati dobru zemlju znači imati moć da se vidi dobro. Videti dobro „Reči“ u dovoljnoj meri – to jest, znanja koje uči istini o unutrašnjoj evoluciji ili „Kraljevstvu nebeskom“ koje se nalazi unutar čoveka – moguće je samo od te kategorije. Prva kategorija u paraboli - oni koji su posejani kraj puta - ne može videti ništa dobro u njoj. Ideja o unutrašnjoj evoluciji ništa im ne znači. Druga kategorija - posejani na kamenitom tlu - vidi u njoj malo dobra. Treća kategorija - posejani među trnjem - vidi suviše dobra u drugim stvarima – brigama i preokupacijama života. Poslednja kategorija vidi dobro u različitim stepenima, ali svakako u dovoljnoj meri da proizvede plod. Plod znači dovesti učenje o unutrašnjoj evoluciji do sazrevanja u samome sebi. Oni tako sami postaju plod putem sopstvene evolucije. Isti je slučaj sa mnogim stvarima u prirodi koje sazrevaju mehanički. Gusenica postaje leptir. Međutim, to se odvija mehanički. To se događa. Kada je reč o Čoveku, njegova moguća evolucija na viši stepen se ne događa. On mora svesno da radi. Međutim, nalik gusenici, on sam je predmet eksperimenta u toj unutrašnjoj metamorfozi ili transformaciji na koju se u Bibliji toliko jasno ukazuje kao na istinski Čovekov cilj. Čovek, kakav jeste, jeste „Zemlja“: Čovek, koji se podvrgao unutrašnjoj transformaciji, jeste „Nebo“. Kada ljudi izgovaraju „Očenaš“ i kažu „…kako na nebu tako i na zemlji“, oni se u stvari mole za najveće moguće ostvarenje svojih sopstvenih života, sebe samih. Međutim, Zemlja u čoveku poseduje različite kvalitete. Ona je u nekome zemljište kraj puta, u drugome kamenito tlo, u nekima je načičkana trnjem, a u nekima dobro tlo. Jer, da bi se promenio, čovek prvo mora da bude u stanju da primi ovo učenje o unutrašnjoj promeni na svom prirodnom nivou, na svojoj sopstvenoj ’zemlji’. Seme mora da pronađe pravo tlo, a tlo je vrsta čoveka. Kao što smo videli, u tom pogledu postoje različite vrste ljudi, ili različita tla. Istina, koja kao seme padne na Čoveka, po sebi je nemoćna. Istina mora da pronađe pravo tlo. Ta istina, to znanje, to učenje o unutrašnjoj evoluciji, mora da se udruži sa dobrim da bi se razvijalo i raslo. To znači da čovek mora biti u stanju da vidi dobro istine koja se podučava, jer se u suprotnom ništa ne može dogoditi. Biti u stanju da se vidi dobro bilo koje vrste znanja jeste nešto sasvim drugo nego od „biti dobar“. Na neki način, to nema nikakve veze sa „biti dobar“, već pre sa posedovanjem moći dobrog. Ako smo u stanju da vidimo vrednost neke stvari, to znači imati dobro – to jest, imati moć da vidimo njenu vrednost. To je dobrota. I to je osnovni koncept dobrog u Bibliji. Svaka vrsta znanja, svaki oblik istine mora pronaći i ujediniti se sa odgovarajućim dobrom da bi postalo životna. Svaka istina ima svoje osobeno dobro i Čovek je tačka na kojoj se oni mogu susresti i ujediniti se. Dobro i istinito moraju da se ujedine da bi doneli plod. Kada čovek počne da vidi dobro neke istine o kojoj je učio, tada ono što on zna i ono što jeste počinju da se ujedinjuju. To je zbog toga što čovek nije u stanju da oseti htenje prema nečemu osim ako ne oseti da je to dobro. Nije dovoljno da samo vidi da je neka stvar istinita. On mora hteti istinu i da bi to bilo moguće, on mora videti dobro te istine, dobro znanja o kome uči. Istina tada postaje iznutra povezana sa njime i tako oživljena. Jer, što više dobra on vidi u njoj, utoliko više će istina rasti i razvijati se: i što više istine on vidi, to će više rasti dobro koje vidi u njoj.
Međutim, kasnije ću govoriti više o značenju dobra i povezati ga sa učenjem Grka. Sve te ideje skrivene su u Paraboli o sejaču i takođe mnoge druge, jer parabola leži u dimenziji visine i dubine i njeno značenje se proteže od najjednostavnijeg bukvalnog ili spoljašnjeg značenja do najvišeg mogućeg unutrašnjeg značenja, uporedivo samo sa najvišim stanjem svesti u kojem jezik i slike prelaze u čisto značenje.


Нема коментара:

Постави коментар