MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
01. mart 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
II
PDF-VERZIJA
Što više zahteva postavljate, to
više unutrašnjeg pridavanja značaja ("unutrašnje konsideracije") imate. Uvek ćete biti razočarani i osećati
da je neko drugi kriv. Ljudi sa mnogo očekivanja čine sebi život veoma teškim.
Ništa nije kako treba: nisu okruženi pravim ljudima, ponašanje prema njima nije
adekvatno i tako dalje. U ovom Radu tokom posmatranja moramo postepeno osetiti
svoju sopstvenu ništavnost.
Suprotnost unutrašnjem pridavanju
značaja je spoljašnje pridavanje značaja. Spoljašnje pridavanje značaja je
razmišljanje o drugima. To je jedna od nekoliko stvari u Radu, za koje nam je
rečeno da ih činimo. Rečeno nam je da ne
praktikujemo unutrašnje pridavanje značaja i da nemamo negativne emocije i tako dalje, ali nam je rečeno da
negujemo spoljašnje pridavanje značaja, kao što nam je rečeno i da pamtimo
sebe. Kada smo u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja (a to je naše uobičajeno
stanje), mi mislimo isključivo na sebe. Posmatramo sebe kao centar Univerzuma.
Kao i Kopernik, mi treba da shvatimo da nismo centar Univerzuma. Unutrašnje
pridavanje značaja nam daje samo emocije prema sebi i kada one narastu,
karakter postaje zatvoreniji.
Sigurno svi poznajete ljude, sa
kojima ne možete razgovarati ni za trenutak, a da ne počnu da vam pričaju o
problemima koje imaju, o svom teškom životu i tako dalje. Takvi ljudi su ruine.
Oni su mrtvi. Vi znate da Rad kaže da su negativne emocije te, koje upravljaju
svetom, a ne seks ili moć. Pomislite samo koliko je ljudi kompletno uništeno
stalnim prepuštanjem negativnim emocijama. Unutrašnje pridavanje značaja je jedan
vid identifikacije. On je blisko povezan sa negativnim stanjima u nama. Ne
smete misliti da je suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja u srdačnom,
optimističnom ophođenju i glasnom smejanju. To nije spoljašnje pridavanje
značaja.
***
Citiraću reči g. Uspenskog o
spoljašnjem pridavanju značaja:
„Suprotnost unutrašnjem
pridavanju značaja i delimično način borbe protiv njega, jeste „spoljašnje
pridavanje značaja“. Spoljašnje pridavanje značaja je zasnovano na potpuno
drugačijem odnosu prema ljudima nego unutrašnje pridavanje značaja. To je
prilagođavanje ljudima, njihovom razumevanju, njihovim zahtevima. Pridajući značaj spolja čovek radi stvari, koje
čine život lakšim za druge ljude i njega. Spoljašnje pridavanje značaja zahteva
poznavanje ljudi, razumevanje njihovih ukusa, navika i verovanja. U isto vreme,
spoljašnje pridavanje značaja zahteva veliku moć nad sobom, veliku kontrolu nad
sobom. Čovek često želi da izrazi ili da pokaže drugom čoveku šta zaista misli
ili oseća prema njemu. Međutim, ako je slab, on će se, naravno, prepustiti i
reći šta zaista misli, a zatim će kao svoje opravdanje tvrditi da ne želi da
laže, ne želi da se pretvara, već želi da bude iskren. Jer on sebe ubeđuje da
je sve greška drugog čoveka. On je zaista želeo da prema njemu gaji odnos
spoljašnjeg pridavanja značaja, čak i da mu popusti, da se ne svađa i tako
dalje. Ali drugi čovek nije hteo da
pokaže nimalo spoljašnjeg pridavanja značaja prema njemu, tako da se sa njime
ništa nije moglo učiniti. Veoma često se dešava da čovek započne blagoslovima i
završi kletvama: on počinje odlukom da istraje u spoljašnjem pridavanju
značaja, a zatim optužuje druge ljude da ne pokazuju spoljašnje pridavanje
značaja prema njemu. To je primer kako spoljašnje
pridavanje značaja prelazi u unutrašnje
pridavanje značaja. Međutim, ukoliko čovek zaista pamti sebe, on razume da je
drugi čovek mašina, baš kao i on sam,
i tada će se staviti u njegov položaj,
zamisliće sebe na njegovom mestu i biće zaista u stanju da razume i oseti ono
što drugi čovek misli i oseća. Ukoliko je u stanju da to učini, rad će mu
postati lakši. Međutim, ukoliko priđe čoveku sa svojim sopstvenim zahtevima, iz
toga ne može da se dobije ništa osim novog unutrašnjeg pridavanja značaja.
Pravo spoljašnje pridavanje
značaja je veoma važno u Radu. Često
se događa da ljudi, koji veoma dobro razumeju neophodnost spoljašnjeg
pridavanja značaja u životu, ne razumeju njegovu primenu u Radu. Oni čak
zamišljaju da im praktikovanje Rada daje pravo da druge ne uvažavaju: dok je u
stvari u Radu – to jest, za čovekov uspešan rad – spoljašnje pridavanje značaja
deset puta neophodnije nego u životu, jer samo spoljašnje pridavanje značaja pokazuje
njegovo vrednovanje Rada i njegovo razumevanje Rada – a uspeh je uvek
proporcionalno srazmeran vrednovanju i razumevanju. Zapamtite da rad ne može da
počne i ne može da se nastavi na nivou nižem od nivoa običnog života – to jest,
mora da počne na nivou Dobrog Domaćina.“ Ovo je veoma važan princip, koji se,
iz ovog ili onog razloga, obično zaboravlja. Ljudi moraju da se ponašaju kao
Dobri Domaćini.“
***
U Radu je spoljašnje pridavanje
značaja važnije nego u životu. Njega ne čine „emocije prema sebi“, već „emocije
prema drugome“. Drugi u Radu, Rad zajedno sa drugim, vodi do neophodnog
spoljašnjeg pridavanja značaja, postavljanja sebe na mesto drugoga, razumevanje
teškoća drugih ljudi. U praksi spoljašnjeg pridavanja značaja neophodno je
razumeti da su drugi ljudi ogledala nas samih. Ukoliko tokom samo-posmatranja
napravite dobar album fotografija samog sebe, tada nećete morati daleko da
gledate, da biste u sebi našli ono, što vas toliko odbija kod druge osobe, i
tada ćete biti u stanju da sebe postavite u njenu poziciju, da shvatite da ona
ima tu istu stvar, koju ste uočili u sebi, da ima svoje teškoće, kao što ih imate
i vi i tako dalje. Spoljašnje pridavanje značaja se može praktikovati i kada
ste sami. Daću vam primer: setite se u detalje šta ste nekome rekli i stavite
se na njegovo mesto, vizualizujući pri tome da vam on govori te iste stvari uz
korišćenje iste intonacije. Spoljašnje pridavanje značaja je podjednako obimno
i raznovrsno u svom opsegu kao i unutrašnje pridavanje značaja. Ne može biti
pravilnog razvoja Emocionalnog Centra bez praktikovanja spoljašnjeg pridavanja
značaja: vrednovanje ovog Rada i praktikovanje spoljašnjeg pridavanja značaja
razvija Emocionalni Centar. Što više vrednujete Rad, to manje lažna Ličnost
može da upravlja vama, to ste manje podložni sujeti i što više spolja pridajete
značaja, to manje sebe smatrate vrednim.
U ovom Radu ne postoji takva
stvar da se pretvarate da činite dobro, dok u stvari želite loše. Nema koristi od pretvaranja da ste ljubazni prema
drugim ljudima, ako ih mrzite u svom srcu. Sav ovaj Rad zavisi od unutrašnje
iskrenosti. Spoljašnje pridavanje značaja nije hipokrizija, nije „dobra dela“,
već je pitanje unutrašnjeg stava. Setite se da, kada u sebi nađete istu stvar,
koju oseuđujete u nekom drugom, to ima magičan efekat razrešenja čitave
situacije. To je pravi „oproštaj“. Vi znate da je naše prirodno stanje da
budemo veoma iznenađeni činjenicom da bilo šta nije u redu sa nama. Naravno, mi često grdimo sebe, ovakve kakvi
jesmo. Kažemo na primer: „Da, plašim se da snosim veliku odgovornost za taj
incident.“ „Da, zaista je tako.“, kaže druga osoba. Zar tada niste veoma zapanjeni?
Zašto, odjednom ste povređeni i uvređeni. Sve to je zbog toga što je veoma
teško misliti da bilo šta nije u redu sa nama i to je deo sna u kome smo,
dubokog sna koji pokriva čitavo čovečanstvo. Sada, samo-posmatranje je veoma
neprijatno i postaje sve neprijatnije. Ukoliko se radi iskreno, ono boli. Ali
ono pušta svetlo unutra i sprečava sve vrste divljeg korova da rastu unutra i
među njima sve ono neobično rastinje, nastalo usled unutrašnjeg pridavanja
značaja i samosažaljevanja i pevanja pesme. A onda najzad počinjemo da vidimo
šta to znači da čovek mora razumeti da nije ništa pre nego što može da očekuje
da bude nešto.
U vezi sa onim oblikom
unutrašnjeg pridavanja značaja, koje počiva na osećaju da vas je život
izneverio, da treba da budete u drugačijoj situaciji, morate se setiti da Rad
veoma empatično kaže da svako počinje sa mesta, na kome treba da bude. Kaže da
su uslovi, pod kojima se susrećete sa Radom, pravi uslovi za vas. Ništa nije
apsurdnije nego misliti da čovek traži život u Radu. Neobično je da ljudi imaju
tako skučenu predstavu o tome, kakav bi život trebalo da bude. Oni imaju jedan
ili dva recepta za život i ukoliko se život neke osobe ne poklapa sa tim
receptima, posmatraju ga kao protraćen ili beskoristan i sa takvim stavom osoba
može zapasti u unutrašnje pridavanje značaja u velikoj meri i osećati da je sve
protiv nje, čak i Bog i čitav Univerzum, a to je sve samo zbog toga, što ne
posmatra život na pravi način. Postavlja zahteve koji ne mogu da se ispune.
Nalik je osobi koja odlazi u piljarnicu i traži šešir ili mašinu za šivenje i
ne želi da uzme ono što može da joj se proda. Sile hipnoze, koje drže Čoveka u
stanju sna, iste su za svakoga. Ukoliko je vaš cilj buđenje, tada, u kakvim god okolnostima da živite, to ne bi trebalo
da predstavlja nikakvu razliku za vas, osim ako nasilno niste odvojeni od Rada.
Slušali ste poglavlje o Karma jogi, pročitano pre nedelju-dve. Koliko ja znam,
nije data bolja formulacija o tome, kako
izbeći unutrašnje pridavanje značaja u vezi sa svakodnevnim okolnostima vašeg
života. Dok unutrašnje pridavanje značaja predstavlja oblik identifikovanja,
shvatićete da je praktikovanje ne-identifikovanja, koje g. Uspenski navodi u
vezi sa rečju odvojenost, lek za to
unutrašnje pridavanje značaja. Ukoliko shvatite da unutrašnje pridavanje
značaja može postati prava bolest za vas, tada ćete učiniti sve što je u vašoj
moći da pobegnete od nje. Nije dobro reći, na primer, „Oh, taj i taj ne može da
zamisli kakav je život za osobu poput mene.“ To će samo povećati vaše unutrašnje
pridavanje značaja. Unutrašnje pridavanje značaja u vama mora da bude zaustavljeno,
jer će u suprotnom rasti i rasti i rasti. Sagoreće u vama sve ono što je mlado
i sposobno za rast.
Nemojte pitati, šta je lek za
unutrašnje pridavanje značaja, molim vas. Treba da ga proučavate u sebi i
uočite koliko vam šteti i da na osnovu toga steknete istinsku želju da ga se
oslobodite. Treba prvo da ga vidite u sebi i da ga zatim shvatite ozbiljno, u
vezi sa svim drugim stvarima, za koje vam je rečeno da ih u ovom Radu
praktikujete. Jer čitav Rad je neophodan. Primena svih tih delova u Radu je
neophodna, jer čitav Rad je živ organizam.
Prvo da te pozdravim, obradovala si me :).
ОдговориИзбришиA sad na citanje :).
Hvala, Branka! Veliki pozdrav i tebi!
ОдговориИзбриши