15. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA II

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 01. mart 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja

II
PDF-VERZIJA

Što više zahteva postavljate, to više unutrašnjeg pridavanja značaja ("unutrašnje konsideracije") imate. Uvek ćete biti razočarani i osećati da je neko drugi kriv. Ljudi sa mnogo očekivanja čine sebi život veoma teškim. Ništa nije kako treba: nisu okruženi pravim ljudima, ponašanje prema njima nije adekvatno i tako dalje. U ovom Radu tokom posmatranja moramo postepeno osetiti svoju sopstvenu ništavnost.

Suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja je spoljašnje pridavanje značaja. Spoljašnje pridavanje značaja je razmišljanje o drugima. To je jedna od nekoliko stvari u Radu, za koje nam je rečeno da ih činimo. Rečeno nam je da ne praktikujemo unutrašnje pridavanje značaja i da nemamo negativne emocije i tako dalje, ali nam je rečeno da negujemo spoljašnje pridavanje značaja, kao što nam je rečeno i da pamtimo sebe. Kada smo u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja (a to je naše uobičajeno stanje), mi mislimo isključivo na sebe. Posmatramo sebe kao centar Univerzuma. Kao i Kopernik, mi treba da shvatimo da nismo centar Univerzuma. Unutrašnje pridavanje značaja nam daje samo emocije prema sebi i kada one narastu, karakter postaje zatvoreniji.

Sigurno svi poznajete ljude, sa kojima ne možete razgovarati ni za trenutak, a da ne počnu da vam pričaju o problemima koje imaju, o svom teškom životu i tako dalje. Takvi ljudi su ruine. Oni su mrtvi. Vi znate da Rad kaže da su negativne emocije te, koje upravljaju svetom, a ne seks ili moć. Pomislite samo koliko je ljudi kompletno uništeno stalnim prepuštanjem negativnim emocijama. Unutrašnje pridavanje značaja je jedan vid identifikacije. On je blisko povezan sa negativnim stanjima u nama. Ne smete misliti da je suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja u srdačnom, optimističnom ophođenju i glasnom smejanju. To nije spoljašnje pridavanje značaja.



***

Citiraću reči g. Uspenskog o spoljašnjem pridavanju značaja:

„Suprotnost unutrašnjem pridavanju značaja i delimično način borbe protiv njega, jeste „spoljašnje pridavanje značaja“. Spoljašnje pridavanje značaja je zasnovano na potpuno drugačijem odnosu prema ljudima nego unutrašnje pridavanje značaja. To je prilagođavanje ljudima, njihovom razumevanju, njihovim zahtevima. Pridajući značaj spolja čovek radi stvari, koje čine život lakšim za druge ljude i njega. Spoljašnje pridavanje značaja zahteva poznavanje ljudi, razumevanje njihovih ukusa, navika i verovanja. U isto vreme, spoljašnje pridavanje značaja zahteva veliku moć nad sobom, veliku kontrolu nad sobom. Čovek često želi da izrazi ili da pokaže drugom čoveku šta zaista misli ili oseća prema njemu. Međutim, ako je slab, on će se, naravno, prepustiti i reći šta zaista misli, a zatim će kao svoje opravdanje tvrditi da ne želi da laže, ne želi da se pretvara, već želi da bude iskren. Jer on sebe ubeđuje da je sve greška drugog čoveka. On je zaista želeo da prema njemu gaji odnos spoljašnjeg pridavanja značaja, čak i da mu popusti, da se ne svađa i tako dalje. Ali drugi čovek nije hteo da pokaže nimalo spoljašnjeg pridavanja značaja prema njemu, tako da se sa njime ništa nije moglo učiniti. Veoma često se dešava da čovek započne blagoslovima i završi kletvama: on počinje odlukom da istraje u spoljašnjem pridavanju značaja, a zatim optužuje druge ljude da ne pokazuju spoljašnje pridavanje značaja prema njemu. To je primer kako spoljašnje pridavanje značaja prelazi u unutrašnje pridavanje značaja. Međutim, ukoliko čovek zaista pamti sebe, on razume da je drugi čovek mašina, baš kao i on sam, i tada će se staviti u njegov položaj, zamisliće sebe na njegovom mestu i biće zaista u stanju da razume i oseti ono što drugi čovek misli i oseća. Ukoliko je u stanju da to učini, rad će mu postati lakši. Međutim, ukoliko priđe čoveku sa svojim sopstvenim zahtevima, iz toga ne može da se dobije ništa osim novog unutrašnjeg pridavanja značaja.

Pravo spoljašnje pridavanje značaja je veoma važno u Radu. Često se događa da ljudi, koji veoma dobro razumeju neophodnost spoljašnjeg pridavanja značaja u životu, ne razumeju njegovu primenu u Radu. Oni čak zamišljaju da im praktikovanje Rada daje pravo da druge ne uvažavaju: dok je u stvari u Radu – to jest, za čovekov uspešan rad – spoljašnje pridavanje značaja deset puta neophodnije nego u životu, jer samo spoljašnje pridavanje značaja pokazuje njegovo vrednovanje Rada i njegovo razumevanje Rada – a uspeh je uvek proporcionalno srazmeran vrednovanju i razumevanju. Zapamtite da rad ne može da počne i ne može da se nastavi na nivou nižem od nivoa običnog života – to jest, mora da počne na nivou Dobrog Domaćina.“ Ovo je veoma važan princip, koji se, iz ovog ili onog razloga, obično zaboravlja. Ljudi moraju da se ponašaju kao Dobri Domaćini.“

***

U Radu je spoljašnje pridavanje značaja važnije nego u životu. Njega ne čine „emocije prema sebi“, već „emocije prema drugome“. Drugi u Radu, Rad zajedno sa drugim, vodi do neophodnog spoljašnjeg pridavanja značaja, postavljanja sebe na mesto drugoga, razumevanje teškoća drugih ljudi. U praksi spoljašnjeg pridavanja značaja neophodno je razumeti da su drugi ljudi ogledala nas samih. Ukoliko tokom samo-posmatranja napravite dobar album fotografija samog sebe, tada nećete morati daleko da gledate, da biste u sebi našli ono, što vas toliko odbija kod druge osobe, i tada ćete biti u stanju da sebe postavite u njenu poziciju, da shvatite da ona ima tu istu stvar, koju ste uočili u sebi, da ima svoje teškoće, kao što ih imate i vi i tako dalje. Spoljašnje pridavanje značaja se može praktikovati i kada ste sami. Daću vam primer: setite se u detalje šta ste nekome rekli i stavite se na njegovo mesto, vizualizujući pri tome da vam on govori te iste stvari uz korišćenje iste intonacije. Spoljašnje pridavanje značaja je podjednako obimno i raznovrsno u svom opsegu kao i unutrašnje pridavanje značaja. Ne može biti pravilnog razvoja Emocionalnog Centra bez praktikovanja spoljašnjeg pridavanja značaja: vrednovanje ovog Rada i praktikovanje spoljašnjeg pridavanja značaja razvija Emocionalni Centar. Što više vrednujete Rad, to manje lažna Ličnost može da upravlja vama, to ste manje podložni sujeti i što više spolja pridajete značaja, to manje sebe smatrate vrednim.

U ovom Radu ne postoji takva stvar da se pretvarate da činite dobro, dok u stvari želite loše. Nema koristi od pretvaranja da ste ljubazni prema drugim ljudima, ako ih mrzite u svom srcu. Sav ovaj Rad zavisi od unutrašnje iskrenosti. Spoljašnje pridavanje značaja nije hipokrizija, nije „dobra dela“, već je pitanje unutrašnjeg stava. Setite se da, kada u sebi nađete istu stvar, koju oseuđujete u nekom drugom, to ima magičan efekat razrešenja čitave situacije. To je pravi „oproštaj“. Vi znate da je naše prirodno stanje da budemo veoma iznenađeni činjenicom da bilo šta nije u redu sa nama.  Naravno, mi često grdimo sebe, ovakve kakvi jesmo. Kažemo na primer: „Da, plašim se da snosim veliku odgovornost za taj incident.“ „Da, zaista je tako.“, kaže druga osoba. Zar tada niste veoma zapanjeni? Zašto, odjednom ste povređeni i uvređeni. Sve to je zbog toga što je veoma teško misliti da bilo šta nije u redu sa nama i to je deo sna u kome smo, dubokog sna koji pokriva čitavo čovečanstvo. Sada, samo-posmatranje je veoma neprijatno i postaje sve neprijatnije. Ukoliko se radi iskreno, ono boli. Ali ono pušta svetlo unutra i sprečava sve vrste divljeg korova da rastu unutra i među njima sve ono neobično rastinje, nastalo usled unutrašnjeg pridavanja značaja i samosažaljevanja i pevanja pesme. A onda najzad počinjemo da vidimo šta to znači da čovek mora razumeti da nije ništa pre nego što može da očekuje da bude nešto.

U vezi sa onim oblikom unutrašnjeg pridavanja značaja, koje počiva na osećaju da vas je život izneverio, da treba da budete u drugačijoj situaciji, morate se setiti da Rad veoma empatično kaže da svako počinje sa mesta, na kome treba da bude. Kaže da su uslovi, pod kojima se susrećete sa Radom, pravi uslovi za vas. Ništa nije apsurdnije nego misliti da čovek traži život u Radu. Neobično je da ljudi imaju tako skučenu predstavu o tome, kakav bi život trebalo da bude. Oni imaju jedan ili dva recepta za život i ukoliko se život neke osobe ne poklapa sa tim receptima, posmatraju ga kao protraćen ili beskoristan i sa takvim stavom osoba može zapasti u unutrašnje pridavanje značaja u velikoj meri i osećati da je sve protiv nje, čak i Bog i čitav Univerzum, a to je sve samo zbog toga, što ne posmatra život na pravi način. Postavlja zahteve koji ne mogu da se ispune. Nalik je osobi koja odlazi u piljarnicu i traži šešir ili mašinu za šivenje i ne želi da uzme ono što može da joj se proda. Sile hipnoze, koje drže Čoveka u stanju sna, iste su za svakoga. Ukoliko je vaš cilj buđenje, tada, u kakvim god okolnostima da živite, to ne bi trebalo da predstavlja nikakvu razliku za vas, osim ako nasilno niste odvojeni od Rada. Slušali ste poglavlje o Karma jogi, pročitano pre nedelju-dve. Koliko ja znam, nije data bolja formulacija  o tome, kako izbeći unutrašnje pridavanje značaja u vezi sa svakodnevnim okolnostima vašeg života. Dok unutrašnje pridavanje značaja predstavlja oblik identifikovanja, shvatićete da je praktikovanje ne-identifikovanja, koje g. Uspenski navodi u vezi sa rečju odvojenost, lek za to unutrašnje pridavanje značaja. Ukoliko shvatite da unutrašnje pridavanje značaja može postati prava bolest za vas, tada ćete učiniti sve što je u vašoj moći da pobegnete od nje. Nije dobro reći, na primer, „Oh, taj i taj ne može da zamisli kakav je život za osobu poput mene.“ To će samo povećati vaše unutrašnje pridavanje značaja. Unutrašnje pridavanje značaja u vama mora da bude zaustavljeno, jer će u suprotnom rasti i rasti i rasti. Sagoreće u vama sve ono što je mlado i sposobno za rast.  

Nemojte pitati, šta je lek za unutrašnje pridavanje značaja, molim vas. Treba da ga proučavate u sebi i uočite koliko vam šteti i da na osnovu toga steknete istinsku želju da ga se oslobodite. Treba prvo da ga vidite u sebi i da ga zatim shvatite ozbiljno, u vezi sa svim drugim stvarima, za koje vam je rečeno da ih u ovom Radu praktikujete. Jer čitav Rad je neophodan. Primena svih tih delova u Radu je neophodna, jer čitav Rad je živ organizam.

2 коментара: